-Piše: Budo Simonović

Kad su u aprilu 1992. počela ubistva i zlostavljanja Srba u Livnu i okolini, Dejan Laganin je shvatio da je pogriješio, da je sve uzaludno i otpor besmislen, ali je tada već bilo prekasno da se skloni jer su svi izlazi iz livanjske kotline bili blokirani i zatvoreni da se ni na krilima nije moglo izletjeti:
– Dobro sam znao koliko su mi kivni i šta me čeka ako im padnem šaka i danima sam se krio i razmišljao šta da činim. U mukama sam čak pomišljao da ubijem majku i ženu, a onda i sebi da presudim, samo da ne padnem u ustaške ruke. Uglavnom zbog djece, prevagnulo je ipak ono: robom ikad, grobom nikad. Odlučio sam da se predam, da drugi više ne trpe zbog mene, pa neka bude kako mu drago. Dojurili su kao gladni psi i već tu pred majkom i ženom me svezali i počeli tući, a na Radio Livnu je slavljenički počela da se vrti vijest kako je zarobljen „poznati četnik” Dejan Laganin. Svezanog i krvavog su me doveli do spomenika u centru Livna. Tu su me držali neko vrijeme i dopuštali da me udari i pljune ko god hoće, a onda me poveli u zgradu Narodne odbrane na saslušanje.
Saslušava Branko Antunović, a iza mene stoji njih četiri-pet sa palicama i biju krvnički da progovorim i kažem i što ne znam. Što oni više biju, meni tijelo sve više trne i bolovi malaksavaju, a inat se budi i raste.
Ne znam koliko je trajalo to iživljavanje, dan postane careva godina, pobrkaju se dani i noći i čovjek u mukama ne zna ni kad mu mrče ni kad mu sviće. Mislim da su me tu držali jedno deset dana. Kad su se valjda umorili ili je i njima dosadilo, odvedoše me u Osnovnu školu „Ivan Goran Kovačić” – to bio glavni logor i mučilište.
Uvedoše me u fiskulturnu salu da mi pokažu mog komšiju Vojka Raca. Visi obješen za ruke, izmrcvaren i unakažen, majka ga poznala ne bi, a još živ. Imao je tada, mislim, oko pedeset godina i jedina njegova krivica je bila što je bio Srbin i rezervni kapetan JNA. Nevinog, pravog-zdravog, prvo nagnali da obuče oficirsku uniformu sa svim činovima da bi se, dok su ga provodili kroz grad, mogli faliti kako su uhapsili „četničkog oficira i kolovođu”, a potom ga stavili na muke na kojima bi mu i stari Vujadin pozavidio (Vojko Raco je kasnije, nakon strašnog mučenja u Livnu, po svoj prilici odveden u zloglasnu Loru i tamo negdje i likvidiran. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni i identifikovani tek petnaestak godina kasnije i sahranjeni na groblju u Guberu, prim. B.S.)
Malo poslije hapšenja Dejana Laganina – bilo je to negdje polovinom maja 1992 – u školi „Ivan Goran Kovačić” su od betonskih blokova ozidane samice sa metalnim vratima, bez prozora, bez svjetla i osnovnih uslova za život, u koje su zatvarali i držali one kojima su bili najkivniji. Jedna od tih samica je pripala i Laganinu:
– Tavanica je bila visoka najviše 180 santimetara – jedva da sam se mogao uspraviti. Široke su bile manje od jednog metra – barem ona u kojoj sam ja bio – a kad bih legao na betonski pod nijesam mogao sasvim da se ispružim. Ni prostirača ni pokrivača, a cipele su mi tri mjeseca bile jedini poglavač. Dugo nije bilo ni kible makar za malu nuždu, a o velikoj i da ne govorim – kibla mi, doduše, nije bila mnogo ni potrebna pošto nedjeljama nijesam vršio veliku nuždu. Kad su mi poslije tri mjeseca dali jednu staru strunjaču kao da su me legli u najmekšu postelju.
Najviše me, ipak, morila žeđ. U dva navrata, kad su muke odoljele i kad sam molio da mi donesu čašu vode, ustaše su iz neke od susjednih ćelija ili učionica u kojima su držali zatočeni narod, donosili kantu sa mokraćom i polivali me, psujući:
„Eto ti, majku ti je.em četničku, pa se napi!“
Sjutra: NAPUNILI SU JAMU DVOGRLO