-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ

Rusija nije znala za potpisivanje ugovora o savezu između Crne Gore i Srbije, niti je bila upućena u sadržinu sve do početka rata. O ugovornim odredbama, po otpočinjanju ratnih operacija, knjaz Nikola je u povjerenju obavijestio konzula Jonina. Bilo je jasno da su iz bojazni da ih Rusija ne spriječi da uđu u rat protiv Turske dvojica vladara bila primorana da ugovor drže u strogoj tajnosti.
Najvažnije odredbe političkog ugovora predviđale su da se neposredni cilj, oslobođenje srpskog naroda u evropskom dijelu Turske ima postići saglasnim radom Srbije i Crne Gore na diplomatskom i vojnom polju. To je značilo da nijedna strana nije smjela bilo šta preduzimati bez pristanka druge. U trećem članu ugovora se izričito naglašava da će se dvije kneževine svom snagom i svim sredstvima oduprijeti podjeli evropskog dijela Turske po kojoj bi ma koji dio teritorije gdje žive Srbi pripao nekom stranom suverenu; ovo je bila jasna aluzija na Austrougarsku. Drugi važan dio ugovora odnosi se na novčanu pomoć Srbije Crnoj Gori od 480.000 dinara. Vojnom konvencijom utvrđene su strateške tačke, odakle su očekivani glavni udari turske vojske (Vidin–Niš–Sjenica–Novi Pazar–Priština–Kumanovo–Skoplje–Veles–Prizren–Bitolj–Klek–Sarajevo–Skadar). Crna Gora je imala da presijeca tursku komunikaciju na linijama Jadransko more–Skadar, te Skadar–Bitolj preko Elbasana, a u Hercegovini one koje vezuju Mostar sa Klekom i Mostar sa Sarajevom. Ostale turske komunikacije presijecala bi Srbija svojom vojskom. Ugovorena je diobna linija komandovanja, rijekom Drimom i Limom, do ušća Pive i Tare, pa Drinom do hercegovačke granice, a dalje do Konjica i Neretve. Crnoj Gori je za komandovanje pripala ona oblast djelovanja koju je tražila u vrijeme misije Filipa Hristića. Srbija je time i zvanično priznala Crnoj Gori pravo na označeni dio Hercegovine koji je knjaz Nikola odranije zahtijevo. Cilj ugovora sa Crnom Gorom, kako ga je vidio knez Milan, bio je da se zajedničkim snagama slomi Turska, a kada se pojavi potreba na ma kojoj tački da jedan saveznik pomaže drugom, onda prestaje egoipso (samo po sebi) opredjeljenje o granici komandovanja. Tokom Alimpićevih pregovora bilo je riječi o tome da knjaz Nikola pristaje da za operacije u Novopazarskom sandžaku odvoji 2.880 vojnika, koje bi Srbija izdržavala. Ta odredba nije ušla u ugovor, niti u Vojnu konvenciju. Docnije će se ispostaviti da je to bio bitan problem prilikom operacija Ibarske i Drinske vojske Kneževine Srbije.
Izvjesno je da su obije ugovorne strane izbjegavale ne samo pomen političkog ujedinjenja poslije rata, već i pominjanje zajedničkog djelovanja dviju vojski, čak i tamo gdje se od početka ustanka uvidjelo da je za presijecanje turskih komunikacija između Bosne, Hercegovine i Rumelije neophodno udariti zajedničkim snagama. U jugoslovenskoj i srpskoj istoriografiji izričito negativno se ocjenjuje nepominjanje faktora ujedinjenja srpskog naroda. Za glavne argumente se navode surevnjivosti dinastija i državni egoizmi, pitanje prvenstva ili „ravenstva” dviju kneževina. Imajući u vidu otpor evropske diplomatije, naročito Trojecarskog saveza, prema bilo kakvom sporazumu Srbije i Crne Gore, a još više protivljenje prema stvaranju uvećane srpske države, moramo shvatiti ove ugovore kao čin realnih procjena sopstvene snage i spoljnih okolnosti. Primarno, obije kneževine su postavile za prioritet minimalni nacionalni program, koji se odnosio na Bosnu, odnosno Hercegovinu. To je uočljivo iz njihovih razdvojenih ratnih dejstava, ali i iz opredijeljene teritorije za djelovanje: predio između Srbije i Crne Gore, Bosna, južna Hercegovina, Arbanija i dolina Morave. Iz razmljivih razloga Bosna i Hercegovina se u političkom i vojnom ugovoru ni na jednom mjestu ne spominju, ali se u prepisci između Beograda i Cetinja navode kao teritorije djelovanja. To nam je jasno i iz predloga Jovana Ristića da se prekid odnosa sa Turskom izvede diplomatskim putem, tako što će se preko izaslanika zatražiti da Srbija uđe u Bosnu, a Crna Gora u Hercegovinu, te da povrate mir u tim provincijama u ime sultana. Tražeći izvinjenje pred Evropom za rat sa Turskom, knez Milan je uviđao potrebu da se izbjegne razbojnički napad, te je poslije odbijanja tog predloga na Cetinju pronađena nova opcija – da se od Porte telegrafskim putem zatraži Bosna na upravu, pa pošto ona to odbije, da joj se u roku od dvadeset četiri sata objavi rat. Iako je u iznalaženju pogodnog načina da se uđe u rat Crna Gora vidjela neodlučnost Beograda, knez Milan je to demantovao tvrdnjama da je odluka Srbije o ratu protiv Turske neopoziva. Imajući u vidu svoj položaj pred međunarodnom zajednicom, a bez ius belli gerendi- pravo vođenja rata, knez Milan i vlada su željele da izazovu diplomatski prekid odnosa sa Turskom, prisvajajući tim načinom gornje pravo koje je važilo samo za suverene države. Isti cilj su željeli da postignu potvrđivanjem opravdanosti svojih aspiracija na teritoriju Bosne.
(NASTAVIĆE SE)