-Piše: Mr Radovan Femić

Ratni sukobi između dvije moćne imperije, Turske i Austrougarske, dobijali su na intenzitetu tokom prve polovine XVIII vijeka. Stanovništvo Polimlja u velikoj mjeri je osjetilo posledice koje je sobom donio kraj ratnih dejstava i postizanje Beogradskog mira, 1739. godine. Tešku situaciju karakterisao je u prvom redu ogroman broj izuzetno surovih zločina Osmanlija nad civilnim stanovništvom u Vasojevićima. Već krajem 1737. spaljeni su manastiri Šudikova (poznat po značajnom Šudikovskom ljetopisu), i naravno Đurđevi stupovi, kao duhovno, prosvjetno i kulturno jezgro Vasojevića. Bilo je to vrijeme velikih razaranja u Gornjem Polimlju. Osmanlije su koristili benefite Beogradskog mira, pa su iskazivali i ogroman animozitet prema balkanskim hrišćanima. Ovo je podrazumijevalo i nasilno preseljavanje jednog dijela žitelja Polimlja u Metohiju, gdje su bili izloženi pritisku tamošnjeg pećkog paše. Značajan dio stanovništva Vasojevića u ovom periodu raselio se na različite strane, a pojedine porodice, bilježi akademik Dašić, našle su utočište daleko na sjeveru, na prostoru Srema.
Dugi XIX vijek, kako ga je okarakterisao Erik Homsbaum, Gornjem Polimlju donio je izuzetno složena iskušenja sa kojim su se Vasojevići nosili. Svi krupni događaji na Balkanu imali su vrlo jasne refleksije i na ovom prostoru. Jedan od takvih, bez ikakve dileme, jeste i Prvi srpski ustanak (1803−1814). Vojnički uspjeh srpskog vožda Karađorđa 1805. i 1806. godine donio je slavu vođi srpskoga naroda širom prostora koje su Srbi naseljavali. U skladu s tim preformulisan je i ratni cilj ustaničke Srbije. Sada je eksponiran stav da nije cilj samo oslobođenje Beogradskog pašaluka, već svih prostora sa srpskim etničkim elementom, koji se u tom momentu nalazio pod vlašću Osmanlija. Revolucionarnoj akciji Vasojevića prethodio je dogovor Karađorđa i Petra I Petrovića Njegoša u proljeće 1809. Od tog trenutka razvijana je pobuna u oblastima Morače, Lijeve Rijeke i Gornjeg Polimlja. Pobjede srpskih ustanika u Sjenici i Novom Pazaru imale su snažan odjek u Vasojevićima. Tokom čitavog ljeta 1809. gorela je ustanička baklja u Polimlju i Bihoru, a ustanički talas spremao se da zapljusne i prostore Bosne i Hercegovine, gdje se osmanska uprava našla u čudu. U jeku ustaničkih akcija vožd Karađorđe boravi sa svojim logorom u neposrednoj blizini Đurđevih stupova, gdje se spremao za dalji prodor i oslobođenje Kolašina. Ovu tvrdnju iznosi akademik Dašić, navodeći da se vrijeme boravka Karađorđa u Limskoj dolini datira na jun 1809. No, bez obzira na veoma značajnu pomoć kako zvaničnog Cetinja, tako i Karađorđa, Gornje Polimlje će krajem 1809. ponovo biti pod sizirenstvom Osmanskog carstva. Akcija, povedena od strane Vasojevića u ovom periodu predstavljala je ogroman doprinos oslobodilačkim težnjama balkanskih hrišćana.
Iskustvo iz Prvog srpskog ustanka biće vrlo korisno za prvake Vasojevića u vremenu koje je dolazilo. Organizacija ustaničkih akcija, ali i složenost ukupnog ambijenta pomoći će Vasojevićima da uoče mnoge zakonitosti ovih procesa na prostoru Balkana. U vezi s tim, dvadesete godine XIX vijeka predstavljale su jednu vrstu prekretnice. Tada na scenu stupa iguman Mojsije Zečević, starješina manastira Đurđevi stupovi. Od tog vremena, pa do polovine XIX vijeka iguman Zečević će predvoditi oslobodilački pokret u Gornjem Polimlju. Nije nevažno napomenuti da je iguman Mojsije imao i lično iskustvo ustaničkih borbi u periodu Prvog srpskog ustanka. Istovremeno, Đurđevi stupovi biće ključni centar u kome će biti usaglašavana i utvrđivana strategija za što uspješnije akcije na prostoru koji su naseljavali Vasojevići.
Godina 1821. proticala je u znaku pritisaka Osmanlija na Vasojeviće. Istovremeno, te godine iguman Mojsije podigao je manastirski konak. Ipak, djelatnost igumana Zečevića u pravcu suzbijanja procesa islamizacije, Osmanlije su posmatrale s podozrenjem. Đurđevi stupovi predstavljali su trn u oku azijskog imperatora. Zato su kovani planovi za umirenje ovih buntovnih krajeva. U tom poduhvatu prednjačio je Đul-beg Šabanagić. Tokom proljeća 1825. Turci su u potpunosti razorili Đurđeve stupove. Namjera o pogubljenju igumana Zečevića nije sprovedena u djelo. On je, sa bratstvom manastira izbjegao egzekuciju, ali je bio prinuđen da napusti prostor Gornjeg Polimlja. Iguman Zečević se nakon izvjesnog vremena pojavio u Vasojevićima. Tada je u znak osvete za razaranje Đurđevih stupova spaljena kula Đul-bega Šabanagića.
Naredni period donio je neizvjesnost igumanu Mojsiju i bratstvu njegovog manastira. Jedno vrijeme iguman boravi u Manastiru Morači, odakle organizuje napade na osmansku posadu u Kolašinu. Ipak, poslije više seoba, iguman Mojsije našao se u središtu crnogorske državne, političke i duhovne misli, na Cetinju. Tu se zadržao punih sedam godina. Tih godina, jasan je akademik Dašić, u potpunosti je došao do izražaja veoma raskošan državnički talenat ovog vasojevićkog prvaka. Bez dileme, iguman Zečević bio je osoba od vanrednog povjerenja crnogorskih vladika-vladara – Petra I i Petra II Petrovića Njegoša. Njemu su bili povjereni vrlo složeni zadaci, poput diplomatskih misija u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ostala je vrlo upečatljiva i izaslanička uloga igumana Mojsija. Bio je imenovan za izaslanika Petra II Petrovića Njegoša u pregovorima sa znamenitim bosansko-hercegovačim pašom Gradaščevićem. Krajem 1831. i početkom 1832. godine Mojsije je sa velikim uspjehom, i na veliko Njegoševo zadovoljstvo, obavljao povjerene zadatke.
S druge strane, čini se veoma važnim ukazati na odnos zvanične Srbije prema držanju igumana Zečevića. Od velikog značaja za ovaj ugao posmatranja jeste proglašenje Hatišerifa iz 1830. godine. Tim dokumentom Srbiji je dodijeljen status autonomije, dok je Miloš dobio titulu naslednog kneza. Mir s Osmanlijama bio je sada imperativ za ovog Obrenovića. S tim u vezi, ovo može predstavljati jednu od determinanti za razumijevanje relacije knez Miloš – iguman Zečević. Dakle, knez Miloš bio je jedan od najglasnijih kritičara djelatnosti igumana Đurđevih stupova. Optuživao ga je za, iz njegovog ugla, nekorisne sukobe s Osmanlijama, nerijetko pružajući podršku osmanskoj strani. Ipak, ovakvo držanje kneza Miloša sadrži uzroke i u drugim okolnostima. Prema akademiku M. Dašiću, dinast Obrenović je oblast Gornjeg Polimlja smatrao prostorom svoga interesa i uticaja. Stoga je, u jakoj ličnosti samog igumana Đurđevih stupova vidio značajnu prepreku ostvarenju svojih težnji. Istovremeno, nepokolebljiva vezanost igumana Zečevića za vladare iz loze Petrović–Njegoš, stvarala je osjećaj nespokojstva kod srpskog vladara. On je, shodno vlastitim interesima, po svaku cijenu želio mir i razumijevanje sa predstavnicima Porte.
(NASTAVIĆE SE)