-Piše: Mr Radovan Femić

Državotvorna svijest Vasojevića, od sada u potpunosti oslonjenih na zvanično Cetinje, dobijala je na sadržaju i važnosti, upravo zahvaljujući djelatnosti igumana Zečevića. Radom Mojsija Zečevića trasiran je put integraciji Vasojevića sa Crnom Gorom. S tim u vezi postoji pretpostavka, koja nije potvrđena prvorazrdenim istorijskim izvorima, da je 1837. godine iguman Mojsije potpisao tajni ugovor o ujedinjenju Vasojevića s Crnom Gorom. U spoljnopolitičkom pogledu, iguman Mojsije je u potpunosti bio oslonjen na Rusiju, kao jedinu zaštitnicu balkanskih hrišćana. Tome u prilog ide i činjenica o veoma intenzivnoj i plodnoj saradnji sa uglednim i veoma uticajnim generalnim konzulom Rusije u Dubrovniku, Jeremijom Gagićem. U konačnom, sedmogodišnji boravak igumana Mojsija na Cetinju bio je od ogromnog značaja, kako za samog Zečevića, tako i za cetinjsku dvorsku kancelariju. Iguman Mojsije svojim različitim aktivnostima ulivao je povjerenje, tako da je postao jedan od svega nekoliko osoba, najbližih mladom i energičnom vladaru, Petru II Petroviću Njegošu. To se da zaključiti i iz sadržaja pisama najpoznatijeg Crnogorca gdje se eksplicitno afirmiše učinak uglednog Vasojevića na Cetinju. S druge strane, ogromno iskustvo, državnička i diplomatska mudrost i praksa biće od nesagledivog značaja za igumana Mojsija. Događaji koji će uslijediti u Gornjem Polimlju, te odgovor igumana Zečevića na sve izazove koji su slijedili, najbolji su dokaz o veoma korisnom i uspješnom boravku ovog Vasojevića u središtu crnogorske državne ideje.
Izvjesno je da iguman Zečević od 1833. stalno boravi u Đurđevim Stupovima. Preduzeo je veoma intenzivne aktivnosti na obnovi hrama, tako da je relativno brzo manastir obnovljen. Tim činom stekli su se i uslovi da duhovna, nacionalna i ujediniteljska misija u Đurđevim Stupovima bude nastavljena. S druge strane, manastir je u ovom periodu predstavljao, između ostalog, i centar privredne djelatnosti. Trgovalo se sa okolnim osmanskim naseljima (Skadar, Peć, Gusinje, Plav, Bijelo Polje). Od izvjesnog značaja svakako jeste i činjenica da je upravo iguman Mojsije prvi počeo sa primjenom irigacionih sistema za potrebe manastirskih posjeda. Njegov način privređivanja postao je uzor, pa su ga slijedili mnogi domaćini na tlu Vasojevića.
Jasno je da se energični iguman Mojsije starao da obezbijedi dostojnog naslednika u Đurđevim Stupovima. U tu svrhu on je sa srpskom vladom isposlovao da u Beograd dođu na školovanje dva njegova rođaka, Nikodim i Janićije. Tako, 1847. Nikodim Zečević započinje školovanje u Beogradu, na Bogosloviji. Po završetku školovanja on dolazi u Vasojeviće, gdje će naslijediti igumana Mojsija na duhovnom tronu. Iako prepoznat po nacionalnom trudu i zalaganju za vrijeme njegove uprave u manastiru, Nikodim nije uspio da se primakne ugledu svog slavnog prethodnika, Mojsija.
Osim ovoga, poznato je da je u Đurđevim Stupovima postojala škola, koju je osnovao iguman Mojsije. Manastirsku školu su pohađali mladići, budući sveštenici, kao i potomci uglednih vasojevićkih prvaka. Međutim, u istoriografiji postoji dilema o datumu otvaranja škole. Istorijski izvori su u tom pogledu protivrječni. Po jednom izvoru, škola je otvorena 1836. godine, dok drugi spis početak rada manastirske škole datira na 1842. godinu. No uprkos ovoj dilemi, sporenja o značaju i misiji ove škole ne postoje. Zna se da je ulogu učitelja obavljao i sam iguman Mojsije. On je svojim vaspitanicima prenosio vrlo široka i raznovrsna znanja iz mnogih oblasti. Dugogodišnji boravak na Cetinju u društvu ljubitelja knjige, poput Njegoša, Sime Milutinovića, Dimitrija Milakovića i drugih umnogome je uticao na sazrijevanje ovog mudrog Vasojevića. Čitav taj ambijent iguman Zečević koristio je za vlastito duhovno nadahnuće.
Briljantnost uma igumana Mojsija, kao i nesvakidašnji talenat u odnosima sa ljudima često je dolazio do izražaja. U Gornjem Polimlju je ostalo do danas očuvano predanje o lukavstvu i mnogim vještinama starješine Đurđevih Stupova. Naime, iguman Zečević sprovodio je vrlo agilno akciju suzbijanja islamizacije na prostorima koje su naseljavali Vasojevići. Ipak, ostao je jedan od rijetkih koji je išao i korak dalje, pa je neumorno radio na procesu rehristijanizacije. Bio je to poduhvat vraćanja u pravoslavlje već islamiziranih Vasojevića, nekada čak i u nekoliko generacija novih muhamedanaca. No, bitno je istaći da iguman Zečević ovo ni u kom slučaju nije radio nasilnim putem, već posredstvom psihološkog pritiska, agitacije i razgovora. U pomenutoj monografiji akademika Dašića vrlo slikovito je objašnjen proces rehristijanizacije kroz primjer Zula Fatića, koji se pokrstio i dobio novo ime, Petar. Ali, kako je Zule postao hrišćanin? On je, po nagovoru igumana Zečevića simulirao vlastitu smrt. Pred sam čin „sahrane“ Zule je „oživio“. Tako je nalagao dogovor. Nakon ovog čina, silan svijet, koji se tu sjatio našao se zaprepašćen i u čudu. Naravno, mnogi su od straha pobjegli glavom bez obzira. Ipak, suština čitavog poduhvata sastojala se u opisivanju Zulevih dešavanja „s one druge strane“. A Zule je tvrdio da je hrišćanima omogućen boravak u rajskim vrtovima, dok je islamiziranim Vasojevićima slijedio put ka paklu. Ova vrlo vješto izvedena predstava, sa svim pratećim teatralnim folklorom imala je izuzetnog uspjeha. Rezultat svega bio je da je jedno brojno bratstvo, poput Fatića, rehristijanizovano. Naravno, rehristijanizacijom je bilo obuhvaćeno mnogo bratstava u Gornjem Polimlju i taj proces uz pomoć ovih „vradžbina“ dobijao je na zamahu. Svakako, ovako uspješna akcija dala se objasniti i nekim drugim, konkretnim okolnostima. Svijest o zajedničkom porijeklu, bratstveničkim i plemenskim vezama bila je mnogo snažnija od novog religijskog identiteta skorašnjih pravoslavnih Srba. U suštini, ovdje je riječ o pojavi koja je u istorijskoj nauci poznata kao kriptohrišćanstvo. Tu se podrazumijeva da se nosioci novog religijskog identiteta (u ovom slučaju muhamedanci) ne odriču pravoslavne tradicije i običaja, bez obzira na ustanovljenje nove vjere. Podlovćenska Crna Gora, ali i Vasojevići, znaju za slučajeve praktikovanja pravoslavnih običaja (konkretno je riječ o krsnoj slavi) već islamiziranih porodica u Crnoj Gori i Brdima. Inače, posljednji talas pokrštavanja islamiziranog stanovništva u Vasojevićima veže se za 1858. godinu, za vrijeme vladavine energičnog knjaza Danila. Ipak, smrt znamenitog igumana Zečevića označiće kraj jedne vrlo značajne epohe ne samo u Vasojevićima, Gornjem Polimlju i Crnoj Gori nego na slovenskim prostorima uopšte. Sticaj okolnosti je bio da se i njegova smrt, kao uostalom i kompletna životna misija, poklopi sa sudbinom Lovćenskog Tajnovidca. Ova dvojica velikana, bez ikakve dileme, živote su prinijeli na oltar opšteg dobra čitavog slovenskog svijeta.
(NASTAVIĆE SE)