-Piše: Darko Jovović

Ljubavna poezija zauzima posebno mjesto u književnom stvaralaštvu Ratka Deletića. Njegova osjećanja nijesu mirovala pred ljepotom žene. Brojne pjesme s naznačenom tematikom Ratko je pisao za kafanskim stolom, na željezničkim stanicama, peronima, opkoljen izgubljenim putnicima i razasutim drumovima. To su stihovi protkani čekanjima i nadom da će voljena doći, „raskovčati“ grudi, izmamiti ljubav, uploviti u srce kao što brodovi zalaze u pristaništa. Njegova pjesama izranja iz vina i zapaljene vatre na usnama, mirisa tijela i razbacanog rublja. Nju prati snažni emotivni naboj i topli lirski ton isprepletan blagim riječima zahvaljujući kojima se voli. To su moćne metafore kojima se osvaja svijet okovan tajnama ljubavi. To nijesu napadne riječi pune patetike, već izraz koji nenametljivo traži voljeni glas.
Ulica Ognjena Price četrdeset pet,
Kamena kuća, plave oči, biser dana,
U vrtu kruni se zlato, haljine cvijet,
Mirišu jabuke i naša ljubav, Tanja.
Ovakve i slične rime su karakteristične za Deletićevo pjevanje. One su lišene vulgarnosti koja često zna da „okiti“ strofe pjesnika koji slove za velike. On svoja osjećanja vadi iz snova, ali i iz stvarnosti koja ispoljava ljubav i čovjekovu gordost i slabost pred voljenim bićem. Poređenja žene s prirodnim draguljima posvjedočavaju Ratkovu poetsku iskrenost i potrebu da ljubav nagradi uzvišenim slovom. On kaže: „Raste talas na rijeci kao tvoje oči“. To su njegovi poetski dragulji koji je kovao na Svetim vodama Lima. Deletić, zagledan u Lim, piše „Zaklonjena rijeka vjetrom tvoje kose“. To je preplitanje poetskih simbola gdje žena dominira nad prirodom, nad čovjekom. Ona je glavna figura koja vlada metaforama i poređenjima. Ona, na raskrsnici bola, uramljuje sjećanja. Od pomisli na nju ulice u Deletićevoj poeziji svakog proljeća olistavaju u ljubav, ali i u studi, opomene i čežnju. On često bježi u samoću, u snove, bježi od sebe u gore, gdje se sve obnavlja i traži lijek za izgubljene. Deletić nosi tugu Crnjanskog, studen, ozeble knjige, nadajući se dolasku obećanom. Zato i pjeva;
Nosim
Tugu Crnjanskog
I jesen stražilovsku.
Čekajući tvoj dolazak.
Sjećam se da mi je jednom rekao da bi most na Limu koji spaja Gračanicu sa magistralom mogao da se zove Dučićev most, jer je tom ćuprijom prošlo toliko ljubavi da to ne može u pjesmu da stane. Na tom mostu Ratko se često glaskao stihovima, tražio izgubljeno. Svoje tajne povjeravao je vodi. Tu je i napisao pjesmu „Na Dučićevom mostu“, gledajući kako „njegova radost pada u vodu“.
Danima te tražim,
Pitam rijeku, usamljeno drvo,
Šum lišća mi kaže
Da si bila na Dučićevom mostu
Stajala, gledala dubinu vode
Koja je prenosila moje riječi.
Naslanjajući se na žar ruske poezije, na poetiku slovenske braće, Ratko pjeva o Ljudmili i Tanji. One su junakinje njegovih ljubavnih pjesama. Njihova imena je često izgovarao na pjesničkim večerima gdje je uvijek bio rado viđen gost. On je čekao Tanju Ivanovnu da ga od samoće odbrani, da odagna crne kiše. Onako kako je čekao Ljudmilu da s prvom kišom zauzme perone ljubavi na kojima je Ratko, reklo bi se, stajao čitavog svog života. Njene su oči plave od daljina, ona stanuje u svakom vozu koji se čeka da razagna tugu na željezničkoj stanici i stavi tačku na samovanja. Ratkova ljubavna poezija ostala je uramljena u njegovim brojnim knjigama. Ostala je u sjećanjima njegovih prijatelja. Ona se i danas recituje, ne samo u institucijama kulture, nego i u kafanama koje su pratile Deletićev „hod po mukama“. Danas, dok gledam u gore Zeletina, o kojima je Ratko pisao sa neskrivenom sjetom, kao da čujem da „prazne šume vraćaju njegov glas“.
Nastaviće se