-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Bukvalnost je reditelju bila potrebna iz više razloga – vjerovao je da će time najlakše da se odrede rasponi vremena a događaji svedu u okvire jednog života koji još uvijek traje, izjednači stvarnost sa prošlošću, snovi sa zbiljom, smrt sa životom. Sve su to dimenzije jedne iluzije, koje se preobražavaju u one suštinske kvalitete koji određuju cio ovaj film. Režija je na svemu tome insistirala da bi još više istakla autentičnost zbivanja i došla do onih saznanja koja objašnjavaju ne samo ono što se zbilo u mukotrpnom životu jedne mlade seljanke, već i ono što je uticalo na njen život. Tako smo došli do slike koja je puna razumijevanja za jedan život koji se izdiže do simbola neprekidnog stradanja, ali i stalnog potčinjanja, istrajavanja i samopotvrđivanja.
Petrijine muke počinju od njene prve udaje i svadbe u kući voljenog momka Dobrivoja. Njegova majka je odmah ispoljila netrpeljivost i činila sve da zagorča život ovoj mladoj i lijepoj djevojci. Tjerala ju je na teške radove u polju, nije se obazirala ni na njene porođajne bolove – ravnodušno je posmatrala kako se bespomoćno bori za sebe i, još više, za život svoga djeteta. Ta psihologija primitivizma i mržnje dala je ambijentu surovost, ali i dramatičnu izražajnost u kojoj se osjećala zainteresovanost režije da u svakom kadru apsorbuje što više tih spoljnih detalja. Otud utisak da pojedine slike predstavljaju izraz svega onoga što se vidi ili osjeća u ambijentu ili je posledica lako postavljenih odnosa.
Uzalud je Petrija pokušavala da se prilagodi svekrvi i njenoj netrpeljivosti – situacija je postajala sve otuđenija, hladnija i sam život besmisleniji, naročito kada joj se rodilo drugo dijete, Milena. Osjetljiva na poniženje, ali gorda, Petrija je trpjela sve izazove sudbine ispoljavajući čudesnu motivaciju da preko svega pređe i da se održi u životu. Bez ičije pomoći, pogotovo u surovosti ratnih dana, predavala se mistici, vračarama, nalazila je čak hrabrosti da između borbi pronađe vojnu ljekarku i traži pomoć za svoje bespomoćno dijete, iako je svjesna da će joj ono uskoro umrijeti. S tom smrću ona nikad nije mogla da se pomiri, pa joj se slika djevojčice cijelog života vraćala, bez obzira koliko je život snažno gurao daleko od snova, jer je suviše teško živjela da bi mogla da se odrekne ijedne svoje iluzije. Snovi i stvarnost su se stapali, prošlost i neostvarene želje, i činilo se kao da sve to istovremeno živi, osvjetljava njen šturi život iznutra i spašava je od malodušnosti, otuđenosti. To je nešto što je prevazilazilo samu psihologiju i što je obilježavalo cjelokupan njen unutrašnji život.
Ali, kada je izgubila Milenu, a zatim je grubo odgurnuo i njen voljeni čovjek, ona nije poklekla. Kao da je sve te stvari očekivala, pa je njen organizam uspio da se vjerovanjem u život odbrani od svakog poniženja. Karanović je od Petrijine nesrećne mladosti načinio neku vrstu prologa za ona dramatična zbivanja sa kojima će se Petrija susresti tek po oslobođenju zemlje i prelasku iz sela u malo rudarsko naselje. Tu nastaju oni centralni djelovi filma u kojima se Petrija neprekidno suočava sa događajima koji na mnogo širi način, objašnjavaju ljudsko ponašanje i samo vrijeme.
Zato se film, ma kako da je Petrija svuda prisutna, ne ograničava samo na nju – tu se ređaju i tuđe sudbine, razna ograničenja, zablude, agresivnosti, nižu se veoma uzbudljivi trenuci u kojima svako pokušava da nađe sebe, da se uklopi u nove odnose ili da shvati šta mu se događa.
(NASTAVIĆE SE)