-Sa ruskog preveo: VOJIN PERUNIČIĆ

Priče o boravku Poljaka u Moskvi, a samozvanac je doveo sa sobom veliku pratnju, koja je okupirala cijeli centar grada, prepune su ružnih ismijavanja nezvanih gostiju nad domaćinima kuća. To ne potvrđuju samo ruski izvori, nego o tome pišu mnogi stranci, a među njima i Poljaci. Jedan od njih, neki Martin Stadnicki, koji je bio cijelo to vrijeme u Moskvi, otvoreno piše:
„Moskovljanima su mnogo dojadili Poljaci sa svojim razvratom i neprimjernim ponašanjem, koji su se ponašali prema njima kao prema svojim slugama, napadali su ih, svađali se sa njima, vrijeđali ih, tukli ih, opijali se do besvijesti i u takvom stanju vrijeđali njihove žene i djevojke“.
Ovome treba dodati da su Poljaci stalno i smišljeno vrijeđali religijska osjećanja Rusa. Vjerovatno su samo službenici poljske ambasade, koji su stalno živjeli u Moskvi i koji su dobro poznavali karakter Rusa, shvatili čime sve to može da se završi i zato su više puta pokušavali da upozore samozvanca i goste, koji su činili nasilja i bezobrazluke, o mogućoj eksploziji naroda. Upozorenja nijesu pomogla. Ali ni knez Vasilij Šujski nije sjedio skrštenih ruku. 17. maja 1606. godine, građani, koje su podstrekivali ljudi Šujskog, počeli su pokolj u centru Moskve. U toku nereda razjarena masa je ubila lažnog Dmitrija i stotine nepozvanih gostiju – Poljaka.
Karakteristično je da, bez obzira na pobiješnjelu rulju naroda, ipak, Moskovljani nijesu dirali svoje davnašnje poznanike u Njemačkoj koloniji. Kolonija nije nimalo postradala, sva mržnja Moskovljana je bila usmjerena samo na svitu lažnog Dmitrija. Od drugih stranaca loše su prošli samo oni, koji su se, na svoju nesreću, našli slučajno 17. maja u epicentru narodnog bijesa.
To što nijednom Moskovljaninu nije toga sudnjeg dana palo na pamet da razara Njemačku koloniju, nije slučajno. Situacija je bila ista i u drugim mjestima. Naravno, mržnja Rusa se nije prenijela ni na inostrane trgovce i specijaliste. Čak su poznati slučajevi saradnje između Rusa i stranaca-starosjedjelaca, koji se nijesu osjećali strancima u Rusiji. U Vologdi su inostrani trgovci ušli u lokalni savjet za odbranu kraja, kako bi djelovali protiv samozvanca „zajedno sa organizatorima i učesnicima pobune“.
1609. godine, kad je put prema sjeveru do Bijelog mora bio bezbjedan jedno vrijeme i kad su mnogi inostrani trgovci konačno mogli da se domognu trgovačke baze u Arhangelsku, oni su tamo zatekli svu svoju imovinu, netaknutu i sačuvanu u cjelosti. Prema pričama svjedoka, trgovci su „našli svoje engleske i holandske lađe, za koje su mislili da ih nikad više neće vidjeti“.
Dolaskom na tron zavjerenika Vasilija Šujskog, pobuna se nije smirila, već je prešla u još složeniju fazu. Za razliku od lažnog Dmitrija, Šujski nije mogao da se predstavlja kao potomak Rjurikovih i da se poziva na pravo da mu pripada presto. Za razliku od Godunova, zavjerenik nije bio zakonito izabran od Skupštine, što znači da nije mogao kao car Boris da pretenduje na legitimnost svoje vlasti. On se oslanjao samo na uski krug pristalica i nije mogao da se suprotstavi toj stihiji, koja je bijesnila u zemlji.
Ubrzo se pojavio i drugi lažni Dmitrij, kojeg je „reanimirala“ takođe Poljska. On je krenuo na Moskvu i otaborio pored njenih zidina u selu Tušino. Taj samozvanac je dobio nadimak Tušinski izdajnik i kao takav je zapisan u ruskoj istoriji. Tabor izdajnika je, kao na otpadu, bio sastavljen od raznog ljudskog škarta. Tu su bili Poljaci i razni evropski plaćenici, kao i loši ruski kozaci-razbojnici, koji su bili na usluzi i prvom samozvancu. Sa njima su bili boljari i plemići, principijelni politički protivnici Šujskog, koji su bili ubijeđeni da je on uzurpirao nezakonito vlast. I, naravno, većinu od njih su činili već poznati pljačkaši i strvinari bez roda i korijena, koji su sletjeli na strvinu.
Pokušavajući da spasi položaj, Šujski je pošao istim putem kao i oba samozvanca, on je pozvao u pomoć plaćenike. Sve strane su djelovale uglavnom pod kontrolom stranaca. U jedinicama Šujskog je bilo oko 15 hiljada Šveđana. Drugi samozvanac je imao oko 20 hiljada ljudskog šljama, koji su govorili na raznim jezicima. Sva je ta bagra tumarala po ruskoj zemlji i ponašala se tako, kako se obično i ponašaju okupatori, tj. pljačkala je, ubijala i vršila razna nasilja.
Smuta se nastavila i poslije pada Šujskog. Izgledalo je da je Moskovska država zauvijek nestala. Poljski kralj je iskoristio haos, zauzeo je zapadne i jugoistočne teritorije Moskovske države i smatrao je sebe gospodarom cijele Rusije. Opet su Poljaci šetali Moskvom, oslanjajući se na vojni garnizon.
U to vrijeme je većina Rusa bila saglasna da prizna bilo kojeg cara, samo da u namučenoj zemlji zavlada mir. Jedni su bili spremni da se pomire sa vladavinom poljskog kralja Sigismunda i vodili su sa njim pregovore, cenkajući se oko Ustavne monarhije i zaštite pravoslavnog stanovništva. Drugi su zvali Maksimilijana Habzburškog da dođe na ruski presto. A Novgorođani su pozvali švedskog princa da dođe kod njih i uporno ga preporučivali ostalim Rusima.
Englezi su, sa svoje strane, ozbiljno razmatrali projekat svoga protektorata, ne samo nad sjevernim oblastima Rusije, gdje su se nalazile uglavnom njihove trgovačke faktorije (naseobine), već i na cijeloj ruskoj zemlji, koju nijesu bili zauzeli Poljaci i Šveđani. Prema dokumentima, engleski kralj Jakov I „bio je zainteresovan za plan da pošalje svoju vojsku u Rusiju i da vlada preko svoga opunomoćenika. Autorom ovog projekta smatran je Džon Merik.(NASTAVIĆE SE)