-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Poseban period Rusoovog boravka kod gospođe Varan je bio kada je teško obolio i jedva preživio. Za vrijeme te teške i neizvjesne bolesti mladić se posebno okrenuo religiji, njenim kanonima i učenjima, o čemu podrobno piše u svojim „Ispovijestima“. Teška bolest, koja ga je zahvatila, bacila ga je u postelju, imao je veliku temperaturu, jake bolove i pljuvao je krv. Groznica ga je tada neprestano tresla, ali je poprimila i hronični oblik, tako da je postala sastavni dio njegovog krhkog zdravlja do kraja života, naravno u mnogo blažoj formi. Teško je disao i pomišljao da mu je došao kraj. Žao mu je bilo da tako mlad ode na drugi svijet neostvarivši mnoge zamisli i projekte koje je tih godina tako primamljivo dočaravao u svojoj mašti i snovima. Potpuno je bio oronuo, fizički i psihički, a ljekari koje je dovodila njegova ljubavnica nijesu mogli da mu pomognu. Svi korišćeni ljekovi su bili nedjelotvorni, tako da su doktori predviđali skori kraj svom pacijentu. Ova bolest nije bila kratko akutno stanje, već je poduže potrajala i bilo je pitanje da li će bolesnik uopšte moći da izvuče živu glavu.
Tada je zaista Ruso gledao smrti u oči, kako to naglašava u svojim uspomenama, ali se nikako nije predavao niti očajavao. Naprotiv, želja da prebrodi bolest, da se izvuče iz njenog zagrljala, bila je toliko jaka da je konačno odnio pobjedu nad tim njegovim najtežim i najopasnijim zdravstvenim iskušenjem u životu. Gospođa Varan je radila sve što je mogla kako bi pomogla svome ljubavniku (i ljubimcu) i ublažila bolove koji su bili nesnosni. Bila je brižna bolničarka, njegovala i pazila mladog Žana, i na kraju odlučila da ga odvede u jednu poznatu banju kako bi se tu poboljšalo njegovo ozbiljno narušeno zdravlje. Otputovali su u Šametu (Ero de Šešel) gdje su bili pogodni uslovi za liječenje, klima blaga i ugodna, a medicinske usluge na zavidnom nivou. Ubrzo su se pokazali prvi znaci poboljšanja. Prestao je da uzima ljekove i da se povinuje doktorovim uputstvima, pa je počeo redovno da pije po čašu dobrog vina i nastojao da živi „kao zdrav čovjek“. Tada je odlučio da sazna sve što je mogao o medicini, posebno o onim njenim granama koje su opisivale i obrađivale simptome slične onima koje je on imao. Ubrzo je uvidio da je svaka bolest, koja je bila opisana u priručnicima, imala oblike slične onima koji su se kod njega ispoljavali. Tada je počeo i da sistematski razmišlja o mnogim stvarima i da temeljito svoje misli i ideje dovodi do kraja. Time je, ujedno, izoštrio svoju logiku i uspio da kanališe svoje zamisli koje su bujno navirale, spontano i nekontrolisano, a koje ranije nije imao snage i strpljenja da obuzdava i usmjerava kako bi ih doveo do konačnog završetka. Tada mu se ukazala jedinstvena prilika ne samo da fizički ojača i prebrodi opaku bolest, već i da mentalno očvrsne i da svoju maštu obuzdava i pravilno usmjerava, što će mu kasnije biti od ogromne koristi kada bude pisao svoja djela iz raznih oblasti.
U tim trenucima, kada je vodio borbu sa teškom akutnom bolešću, Ruso je počeo da ozbiljno razmišlja o onom što su mu preporučivali ljekari i sveštenici koji su bili uključeni u tok sanacije bolesti. Tada su sa pacijentom (bolesnikom) razgovarali o raznim temama i problemima, jer su vidjeli da se radi o veoma inteligentnom i načitanom mladom čovjeku. Sa svoje strane, Ruso je uvidio da svi tu „učeni“ ljudi, koji su uživali veliki ugled (i privilegije) u svojoj sredini, nijesu bili toliko učeni koliko su sami sebi izgledali i kakvim ih je okolni svijet kvalifikovao. Jednostavno, svaki od njih se kretao u krugu svoje inteligencije i obrazovanja, pa je iz tog sopstvenog djelokruga sudio u svemu drugom. Time su jasno ispoljavali skučivost i ograničenost, ali i netoleranciju za drugačije mišljenje i rezonovanje. Ruso je počeo sa još većim žarom i poletom da čita razna djela, ali municioznom pažnjom i velikim razumijevanjem, pri čemu je ulazio u sve detalje kako bi izvodio što pravilnije i potpunije zaključke. Bolest je uspio da prebrodi, da je nadvlada i pobijedi, ali mu je to bilo još jedno veliko životno iskustvo koje mu je dalo veliki podstrek i motivaciju da se istinski posveti i pozabavi raznim teorijskim oblastima.
U to vrijeme, dok je bio vezan za postelju, a istovremeno počeo da osjeća poboljšanje svoga zdravstvenog stanja, Ruso je počeo da se interesuje i za nauku. Tada mu je, pored ostalih, došla do ruku i knjiga „O nauci“ čiji je autor M. Lamija, koja je davala jednostavan, popularan i pregledan prikaz naučnih tekovina tadašnjeg doba. Ruso je bio prijatno iznenađen i obradovan sadržajem te knjige, pa ju je pročitao punih stotinu puta (kako to on navodi u svojim uspomenama). Uvidio je koliko je naučno znanje povezano i korisno, koliko je najzad, i značajno za poboljšanje uslova života, jer predstavlja osnovu za razvoj tehnike, a time i proizvodnje. Čitanje navedene knjige je istovremeno odvlačilo Rusoove misli od bolesti i ublažavalo nedaće i tegobe koje je nosila njegova teška bolest. Misleći na neka konkretna naučna pitanja, o kojima je bilo riječi u navedenoj knjizi, on je odvraćao pažnju od fizičkih bolova, što je veoma blagotvorno djelovalo i doprinosilo da se je bolest počela povlačiti, da bi se najzad potpuno povukla.
(NASTAVIĆE SE)