-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Deni Didro je veoma mnogo cijenio Rusoa i njegov ukupni rad u raznim oblastima misaonog i književnog stvaralaštva, ali najviše u okviru muzičke umjetnosti i političke ekonomije. Ipak, došlo je do razmimoilaženja ove dvojice velikana, ali prevashodno Rusoovom čudnom prirodom, njegovom psihičkom poremećenošću koja je bila promjenljivog karaktera. Bilo je perioda kada je Ruso bio povučen i potpuno posvećen svom studioznom i stvaralačkom radu, ali i određenih „kriznih” faza u kojima bi vidno bile ispoljene njegove duhovne protivrječne manifestacije. Koliko su one bile teške i opterećujuće i za samog Rusooa pokazuju i sačuvana svjedočanstva da je, u trenucima velike depresije i potištenosti namjeravao da sebi prekrati muke time što bi svojom voljom okončao ovozemaljsko bitisanje. Tako, na primjer, Didro iznosi podatak da mu se Ruso, kada ga je on jednom posjetio u Monmoransiju, pokazujući mu rukom jezerce, povjerio sledećim riječima: „Ovdje sam dvadesetak puta pokušavao da skočim i da tako sebi skratim život”.
Posebno je bio ambivalentan Rusoov odnos prema jednoj od najistaknutijih ličnosti iz epohe prosvjetiteljstva – Volterom. Fransoa Mari Arue (1694–1778), opštepoznat po svom pseudonimu Volter, jedan je od najznačajnijih francuskih (i svjetskih) filozofa, književnika i istoričara 18. stoljeća.
Kada je Ruso prešao iz Liona u Pariz (u drugoj polovini 1741. godine), ubrzo potom se srio i upoznao, a kasnije i sprijateljio sa pojedinim slavnim Francuzima. Između ostalih, u taj uski krug je ušao i Volter koji je bio jedna od najslavnijih ličnosti tadašnjeg doba. Međutim, odnosi sa poznanicima i prijateljima su se kasnije pogoršali, pa čak postali i neprijateljski zbog Rusoovog teškog psihičkog stanja koje se najpotpunije ispoljavalo u obluku teške depresije, opšteg nepovjerenja u svijet oko njega i nerazumne manije gonjenja. Kada je Volter pročitao Rusoovo djelo „O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima”, sarkastično je primijetio: „Čovjeku dođe da četvoronoške hoda kad čita Vaše djelo”, da bi samog autora nazvao „pobješnjelim Diogenovim psom”. To je osjetljivog i razdržljivog Rusoa teško uvrijedilo i do kraja života nije mogao da pređe preko te Volterove ironijske opaske upućene na njegov račun.
U jednom pismu upućenom Volteru, Ruso, pored ostalog, piše i sledeće: „Ja Vas, u stvari, mrzim jer ste tako htjeli, ali ja Vas mrzim kao čovjek koji je bio još dostojniji da Vas voli da ste Vi to htjeli”. Na ovo pismo znameniti Volter je u duhu svog opštepoznatog stava tolerancije i uvažavanja svakog mišljenja uputio, pored ostalog, svom oponentu Rusou lapidaran odgovor: „Cijelog ću se života boriti protiv Vaših teorija, ali i za pravo da ih slobodno iznosite”. Inače, očigledno je da je Volter dosta usko i pogrešno shvatio Rusoovo učenje o „povratku prirodi”, kao put u davno prevaziđeno i zaboravljeno društvo, kao vraćanje u vrijeme divljaštva koje je prethodilo nastanku civilizacije.
Osnovno pitanje kojim se Ruso bavio u svom razmatranju i ispitivanju društvene stvarnosti je bilo odakle potiče socijalna nejednakost i na koji način se ona može prevazići i otkloniti. U tom smislu je počeo da vrši filozofska istraživanja koja su rezultirala objavljivanjem više značajnih rasprava kojima se ovaj velikan proslavio i ujedno uzdigao do jednog od najznačajnijih teoretičara socijalne i političke filozofije. Njega je problem nejednakosti, sa kojim se životno suočio još u najranijoj mladosti, preokupirao i sa teorijskog stanovišta kada se dublje i svestranije zainteresovao za osnovna pitanja ljudskog društva u cjelini i pojedinih njegovih djelova. Uvidio je da je rješenje tog problema od ključnog značaja za ostvarivanje vječitih čovjekovih ideala slobode, jednakosti i nezavisnosti, kao i obezbjeđenje njegovog dostojanstva i dostizanja moralnog integriteta. Korijeni socijalne nejednakosti su nastali u najdavnijoj prošlosti, kada je došlo do stvaranja privatne svojine kojom se čovjek otuđio od svog prvobitnog prirodnog stanja.
U svojoj raspravi „O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima” Ruso detaljno obrazlaže uzroke i puteve kako je nastala društvena nejednakost, koja je predstavljala centralni problem u cjelokupnom njegovom teorijskom razmatranju socijalne problematike. U osnovi razjašnjavanja tog gorućeg i ključnog pitanja bilo je i njegovo nastojanje da se osvijetli ogromna razlika između bogatih i siromašnih. Kao i da se ukaže na put rješavanja i prevazilaženja tog vapijućeg jaza. Na jednoj strani su bili staleži koji su živjeli u bogatstvu, izobilju i neradu, a na drugoj ljudi koji su se borili natčovječanskim naporima da bi preživjeli i obezbijedili minimalna sredstva za održavanje fizičke egzistencije. Nejednakost je istorijski nastala kao posledica socijalizacije prvobitnog, prirodnog stanja čovjeka, prilikom sticanja sopstvenog vlasništva čime je došlo do polarizacije i podjele nekada skladno povezanih ljudi koji su prethodno živjeli nezavisno i slobodno, bez bilo kakvog ličnog bogatstva.
(NASTAVIĆE SE)