- Priredio: Miladin Veljković

Filozofska, društvena i politička razmatranja i obrazlaganja koja je Ruso iznio u svojim ranijim radovima poslužila su kao osnova za njegovo pedagoško učenje. I u svojim društveno-političkim pogledima se nalaze mnoge ideje koje su pedagoškog karaktera. Uvidio je da se društvena stvarnost može izmijeniti jedino ako se pođe od osnova, a to je bilo vaspitanje i obrazovanje mladih pokoljenja. U tom smislu je razradio čitav sistem koji je ukazivao na put, način i metode da se postigne novi oblik stasavanja slobodnog i nezavisnog čovjeka i građanina. U osnovi Rusoovog sistema vaspitanja i obrazovanja je bila izgradnja cjelovite i samostalne ličnosti koja je trebala da bude sposobna za život od sopstvenog rada i zalaganja. Novi čovjek, kako ga je Ruso zamišljao, trebao je da dostigne sve karakteristike i odlike koje ga osposobljavaju da bude samosvjestan i odgovoran građanin, da bude dobro vaspitana ličnost koju treba, u punoj mjeri, da krase odlike ljubavi, poštenja, inicijative i samopregora.
Smisao i suština političke teorije, Rusoovog shvatanja značaja i uloge države, neraskidivo su, dakle, povezani sa pitanjem pedagoškog odgoja i obrazovanja. Moglo bi se čak naglasiti da je gotovo cijelo njegovo političko razmatranje prožeto i obuhvaćeno idejom vaspitanja i obrazovanja. U tom pogledu se Ruso ugledao na velikog antičkog filozofa Platona (427–347.g.pre.n.e), koristeći i neka njegova shvatanja. Posebno treba naglasiti da Ruso tvrdi da najznačajnije Platonovo djelo, njegova „Država”, ima daleko dublje značenje i mnogo veću vrijednost od one kakvom su je njegovi savremenici ocjenjivali. Naime, Ruso kategorički tvrdi da to kapitalno djelo predstavlja i jednu od najboljih studija o vaspitanju i obrazovanju. „Ako hoćete da dobijete pojam o javnom vaspitanju – podvlači Ruso – čitajte Platonovu „Državu”. To nije političko djelo, kao što zamišljaju oni koji sude o knjigama samo prema njihovim naslovima: to je najbolja rasprava o vaspitanju koja je ikad napisana”.
U pogledu značaja i uloge porodice u vaspitavanju djece, Ruso je zahtijevao da se ona što manje upliće u to područje društvenog života. Smatrao je da su vaspitanje i obrazovanje od ogromnog značaja za državu pa da, shodno tome, oni moraju da predstavljaju jedno od najvažnijih područja njene djelatnosti. Porodica može imati udjela u vaspitanju podmlatka samo ukoliko se javlja kao dio i proces opšte volje. Istina, u najranijem periodu života djeteta, kada je ono biološki nesposobno za bilo kakav samostalan život, nužno je da dijete bude pod neposrednom njegom svoje majke. Uloga oca je takva da se ona mora istinski posvetiti svom djetetu, da mu mora poklanjati veliku pažnju, a ako to ne čini, onda i ne zaslužuje ulogu roditelja. Otac, inače, može učestvovati u vaspitnom procesu samo ako istovremeno aktivno djeluje u javnom životu, ako časno i savjesno obavlja svoje građanske dužnosti. U tom smislu se otac javlja kao dio opšte volje, kao građanin, koji time ispunjava sve zvanične obaveze, potrebe i dužnosti u državnom životu koje se od njega očekuju kao od punopravnog i odgovornog pojedinca.
Glavno Rusoovo pedagoško djelo jeste njegova knjiga „Emil ili o vaspitanju” objavljena 1762. godine. Ovo djelo nije pisano poput njegovih prethodnih traktata, već po formi i sadržaju ima istovremeno osobenosti romana i rasprave, a u suštini predstavlja sistem postupaka i ideja protivstavljenih tadašnjim metodima i praksi vaspitanja i obrazovanja mladih naraštaja. U tom svom djelu Ruso prikazuje put i način idealnog odgajanja čovjeka modernog doba, čovjeka koji treba da bude temelj novom obliku društvenog i državnog povezivanja u šire društvene zajednice. Pojava te knjige o vaspitanju je izazvala veliku buru otpora i reakcije svih relevantnih državnih i društvenih faktora. Ruso je osuđen, knjiga je javno spaljena na jednom trgu u Pariz, dok je sam autor bio prinuđen da se bijegom spasi od tamnice. Međutim, ni u njegovoj rodnoj Ženevi nije bolje prošao, jer mu je u tom gradu bilo čak i zabranjeno da može boraviti. Stoga se i iz toga grada morao odseliti. Posebno je na negativan prijem naišla ova Rusoova knjiga od strane Rimokatoličke crkve koja ju je, odmah po objavljivanju, stavila na svoj famozni indeks zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum). Iz Ženeve je Ruso pobjegao u Bern, a potom na jedno riječno ostrvo (adu) kako bi se spasao od progona kojima je bjesomučno bio izložen. Upravo tada su posebno jasno došli do izražaja njegovi psihički poremećaji koji su počeli da se manifestuju u zabrinjavajućim razmjerama.
U osnovi Žan Žakovog pedagoškog učenja se nalazi nastojanje da se stvori novi, humani čovjek, a to je moguće ako se sprovede potpuno novi postupak zasnovan na prirodnom vaspitanju. Jedino tako, stvaranjem slobodne i cjelovite ličnosti, može se ostvariti prava i neotuđena čovjekova priroda koja se, inače, bila potpuno odrodila u tadašnjem društveno-političkom sistemu feudalne podijeljenosti i staleške rascjepkanosti. Trebalo je primjenjivati nove, djelotvorne i humane postupke koje sadrži Rusoovo učenje o pedagoškom sistemu i koje su, u osnovi, imale u vidu individualni karakter vaspitnog i obrazovnog procesa.
(Nastaviće se)

---