-PIŠE: BUDIMIR DUBAK

Pjesničko djelo mitropolita Amfilohija aktuelizije drevno, a vječno savremeno pitanje odnosa religije i poezije. I Homer, i Hesiod, i Platon, vidjeli su pjesnike kao one koji su „nadahnuti Bogom“. Njemački romantičar Novalis kaže da je „Svako apsolutno osjećanje religiozno. (Religija lepoga. Umetnička religija)... Kod starih naroda je religija već donekle bila ono što treba da postane kod nas – praktična poezija“. Novalis dalje kaže: „Čulo za poeziju ima mnogo zajedničkog sa čulom za misticizam... Ono predstavlja nepredstavljivo. Ono vidi nevidljivo, oseća što se ne može osetiti“.
Za sposobnost proziranja u onostrano, u „transcendentalnu stvarnost“, neophodno je „iskustvo Svetog“, kako Mirča Elijade definiše religiju. I u temelju Amfilohijeve poezije nalazi se čudesno „iskustvo Svetog“.
Ishodište tog iskustva otkrivamo u „Svetom jevanđelju po Jovanu“: „U početku bješe riječ i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Ona bješe u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo“.
Rodonačelnik Srpske Crkve – Sveti Sava – istovremeno je i rodonačelnik srpskog pjesništva. Otac molitvene poezije, u čijem znaku je nastala cjelokupna naša srednjovjekovna poezija: od Stefana Prvovjenčanog, koji piše Molitvu Svetom Simeonu, do Domentijana, arhiepiskopa Danila, Jefimije Mrnjavčević, Jelene Balšić i patrijarha Arsenija Čarnojevića, koji je napisao vapaj – molitvu – „Molitva zaspalom Gospodu“.
Najčudesniju sintezu religije i poezije ostvario je Njegoš, u spjevu „Luča mikrokozma“. On je jasno naznačio ulogu i moć poezije. Pitao je zemaljske mudrace šta je čovjek u odnosu na Boga. Njihovi odgovori nisu bili ništa drugo do „kroz mrake žedno tumaranje“.
Samo bogonadahnuti pjesnici i velika poezija, koje nema bez duboke vjere, tvore tu luču koja osvjetljava prostore tajne i predstavlja „sozercavanje Božanske svjetlosti“.
Poezija mitropolita Amfilohija je pojanje novog „pustinjaka cetinjskog“. Ona je dopuna molitve u oltaru hrama. Ona je radosno-tužno slavoslovlje Gospodu i Njegovoj tvorevini. Ona je jezik na kojem se saopštava da „U Jagnjetu je spas“: „Jaganjac na nebu/ Jaganjci na zemlji/ U Jagnjetu je spas!“
Arhiepiskop Amfilohije, koji dostojno stoluje na tronu Svetog Petra Cetinjskog, tu gdje je štampan Oktoih prvoglasnik, 1494. godine, pridružuje se Jovanu Damaskinu, koji pjeva: „Kao Jagnje za klanje prorok te vide/ I kao Jaganjca, Slovo Božije,/koji se ne buni nikako niti vapije, jer htenjem pretrpe da se raspneš,/da one što voljno zgrešiše izbaviš/i spaseš, milosrdni Gospode“. Pjesnik Amfilohije kroz lični opit i podvig slijedi i osvedočuje spasenjsku tajnu Hristove nauke. U pjesmi „Uski put“ on kaže: „Širok je put/što vodi u propast/a uzak/koji u život vodi...“ Kao što Sveti Nikolaj Velimirović kudi, zbog neiskrene molitve i bogohulništva, u „Molitvi na jezeru“, riječima: „Kako su glupe sluge drveta poznanja. Svoju moć ne mjere Tobom no svojim brojem“, tako se i Amfilohije obraća onima koji ratuju protiv Boga, ili se lažno mole, u pjesmi „Molitva bez krila“: „Molitva je kao ptica/bez krila pada/i sve je manja nada/da će se vinuti nebu/kad srce porobi/zemljina teža/kad se um ulovi/u mrežu strasti/ništa ne može/dušu izvesti/iz propasti“.
Molitva u vidu ptice bez krila oličava lažnu vjeru i lažnu ljubav prema Bogu. Takvim moliocima je poručivao Sv. Nikolaj: „Vaša molitva nije molitva no torbarenje“.
Hodeći ovim svijetom pjesnik Amfilohije posmatra kamen i rijeku i grad... U svemu vidi Boga.
U pjesmi „Suton u Hajdelbergu“ kaže: „Svud li iste vode protiču,/Gospode, utoko jedina/naših prolaznih/potoka i tokova/što k Tebi/nezadrživo hitaju/i iskrcavaju se/na tvoju vječnu hrid/vozovima vremena!“
Svoj pjesnički pogled na svijet sažima u pjesmi „U malome je beskonačno“: „U malom je beskonačno/u beskonačnom malo/u pšeničnom zrnu vasiona svjetova/u svemu dah/božanske Ljubavi/svezačinjuće/sverodne./Veliki si, Gospode,/čudesna djela tvoja/veličanstvu Tvome/nema mjere ni broja“.
U pjesmi – molitvi „Santa Maria di Trastevere“, (koju je napisao u Rimu 1993. godine, u doba potonjeg velikog stradanja srpskog naroda), mitropolit Amfilohije kaže: „Dođoh Ti, Djevo, i ja grešan/u pohode/u času tame/svetosavskog roda moga/da milost za njega molim/ne od onoga/što zemnu moć ima/no od Tebe/Roditeljke čiste/koja Nebeskom Caru/u jaslama postelju stere/Santa Maria di Trastevere“.
Pjesnička molitva se nastavlja i u novoj knjizi pjesama mitropolita Amfilohija (Radovića) „Treptaj neizrecivog“, koja tvori cjelinu sa zbirkom „U jagnjetu je spas“.
Neke pjesme su prethodnice, a neke sledbenice onih koje čitamo u ranije objavljenim Amfilohijevim knjigama. Kao u „U jagnjetu je spas“ gotovo sve pjesme u knjizi „Treptaji neizrecivog“ su datovane i prostorno locirane. Zahvaljujući tim odrednicama, koje čitaocu otkrivaju povod, vrijeme i mjesto nastanka, pjesme dobijaju širi kontekst i značenje. Te „informacije“ svojevrsni su ključ za razumijevanje same poezije. Ovo staro autorsko pomagalo čitaocu, kod mitropolita Amfilohija ima dodatnu funkciju. Jedinstvo vremena, mjesta i povoda dramatizuje poeziju, istovremeno potencirajući njenu bliskost sa književnim žanrovima – putopisom i dnevnikom – u kojima se mitropolit Amfilohije izuzetno uspješno ogleda. Njegovi potresni dnevnici „Ljetopis novog kosovskog raspeća“ (mart 1999 – decembar 2000), koji svjedoče o ovovremenom raspeću srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, predstavljaju vrhunce dnevničke literature, ne samo u našoj, već i u savremenoj svjetskoj književnosti.
(…) Pjesnik Amfilohije, ozaren „svjetlošću nepristupnom“, pjesmu „Hristovo preobraženje“ počinje stihovima: „Preobrazio se na Gori/Hriste Bože/Otkrio nam vječnu svjetlost/I u njoj krijepost/I slavu Lica Tvoga/Nama pogruženim u tamu/Grjehovnog smoga“.
Prizivajući sjaj Tavora pjesnik se moli za naše prosvjetljenje svjetlošću „vječnoga Lica“ Gospoda. O toj tavorskoj svjetlosti mitropolit Amfilohije u desetercu je ispjevao „Tavorsku svjetlost“. On se moli Tavoru, Gori nad gorama, koja je vidjela „sjaj Hristova plama“, da udostoji i njega smrtnika da se uspne na njene visine i ugleda „zoru vječnog dana“.
Mitropolit Amfilohije svoje pjesme posvećuje i dragim ljudima, Božjim ugodnicima, znamenitim ličnostima, crkvama, ljudskim sudbinama. Naročito je u tom lirskom krugu karakterističan ciklus „Petopojno viđenje“. Kao što u pjesmi „Kad su djeca zavidjela svinjama“ oživljava uspomenu na neveselo djetinjstvo, nad kojim bdiju majčina ljubav i briga, tako u ovoj petopojnoj pjesmi priziva likove najbližih, u trenucima njihovog odlaska sa ovog svijeta.
(…) Upoređujući Njegoša i Lazu Kostića, Milan Kašanin kaže da su njihove najbolje pjesme nastale iz molitve. Za Amfilohijevu poeziju bi se moglo reći da je cijela nastala iz molitve.
Kao što je Amfilohijevo bogonadahnuto djelo gradnje i obnove zapustjelih i porušenih hramova, crkvene prosvete, monaštva i sveštenstva, duhovnog života i pravoslavlja u raspetoj Crnoj Gori čudesna pjesma, u slavu Gospoda, tako je i knjiga „Treptaji neizrecivog“ još jedan stub monumentalne građevine, koju podiže arhiepiskop cetinjski, mitropolit Amfilohije Radović.(NASTAVIĆE SE)