Ljeto u Podgorici uvijek je bilo sezona boravka u Vatri. U samom srcu Ognja. Nakon dolaska pobjednika i usrećitelja, život u Nemanjinom rodnom gradu podsjećao je na hodanje po zgarištu, na kome dogorijevaju i poslednji ostaci jednog svijeta i jedne tragične istorije, oličene u onoj nesagorivoj Njegoševoj zublji. A novo ime grada simbolizovalo je početak razistorije. Čudo da i Morača nije preimenovana u Letu.
Jednog takvog, veoma davnog ljeta, na Morači, prvi put sam vidio Ranka Jovovića. Pitao se dječak ko je ovaj mladi čovjek, dugih vlasi, koji se ne obazire na svijet oko sebe, dok prelazi preko plaže, i, odjeven, ulazi u rijeku.
Smišljajući odakle ovaj zapis da počnem, kao da dozvah tu fantastičnu uspomenu, za koju mi se čini da je u dubokom dosluhu i sa samom poezijom Ranka Jovovića.
Bilo je to u ono vrijeme koje je tragizmom sjenčila i smrt Branka Miljkovića.
Ali, mladalačkom poezijom Ranka Jovovića dominirala je smrt kao svojevrsni porodični usud bezgrobnosti. U pjesmi „Zavičajna pjesma“ čitamo: „U vatru da skočim izroniću gubav –/ Ja Ranko Milošev od smrti se liječim“.
Toj „bolesti na smrt“ nema lijeka, jer je traganje za očevim grobom beznadežno. Pa ipak, pjesnikovo hodočašće ka onom što je smrtnom oku skriveno, cijelog Jovovićevog vijeka, ljudskog i pjesničkog, što je nerazdjeljivo, ne prestaje.
U ranoj pjesmi „U ime Oca“, kaže: „A ja u trenu hodočašća/Tražim izgubljen u bjelini./Ni groba, nit mramora – /Mrtav si Oče, posve Ini“.
Skriveno obitalište, bez groba i mramora, nije crni prostor do koga svjetlost ne dopire. Ali, to je varljiva i prolazna svjetlost ovog svijeta, pri kojoj se javlja dragi lik. Čudno je to pojavljivanje i dejstvo sunca:„Kad grane i tebi je lakše/Mine grudi mlaka tekućina./Vrijes i korov u srcu smalakše/I ti graneš iz teških tkanina“.
U podne sjaj i vrelina zemaljskog sunca postaju nesnosni:„Jadni Oče a kad podne štrecne/(Tamjan – drvo zanese se, piri...)/Ti sav sveneš, silaziš u tijesne/U odaje, čama da te smiri“.
Tako u svojoj ranoj poeziji pjesnik hodočasti ka očevom iščezlom liku. Ali njega ne prestaje da opsjeda usud porodične, vojničke bezgrobnosti, i nacionalnih lomova, tragedija i poraza. U knjizi „Poljubac za Anu Ahmatovu“ (1985. g.) često se ovoj temi vraća. Pjesma „Samoća“, kao da je izvještaj s krvavog razbojišta:„Svi su moji bili vojnici/Bez groba i krsta/Bez zvijezde –/Crne ih vojske raznijele./Svi su moji bili vojnici/Ja sam Roda prokletoga/Moji su se u Kosovo skamenili“.
U pjesmi „Hrišćansko groblje u Kosiću“ vidimo grob bez muških glava. Vidimo jednu zastrašujuću istoriju bezgrobnosti mnogih, koji su prosto iščezli s ovog svijeta. Da ponovimo – „Crne ih vojske raznijele“ – ali i dodamo kako su te „crne vojske“ bile što tuđinske, što naše, razbratske. Ove druge su strašnije. Pjesnik veli: „Samo moja nesrećna baba, moja sestra/i moja tetka/Pod golom zemljicom, označeni zelenom,/zelenom, neuništivom travom – „Traganje za mrtvim ocem u pjesmi „Plač i proviđenje“ pjesnika dovodi do neke imaginarne zemlje Bugarske, do koje je očeva glava „Dnom plovila“.
„Bugarska/Ako je tamo glava mog Oca/A Bugarin je tvoj pronađe/Neka je vrati u njen zavičaj/Pod Krst braće“. To podzemno putovanje očeve glave nastavlja se i u pjesmi „Tužaljka moje babe“: „Moja baba/Tužila je i tužiće vječno/Za svojim izgubljenim sinom/I nikad se neće razabrati/I danas njena tužaljka/Ispod zemlje/ Dopire do mene/Gospode/Zar nikada nijesi razabrao taj glas/Ili je zemlja naša sva natopljena takvim/glasovima/Ili i ti tužiš/I ne možeš se razabrati“. Tako je tužaljka ispunila prazan grob, nastanila se kao neutješna duša u tom kenotafu. Zato: „Ovo i jeste zemlja za ukop/A ne Zemlja za Život“. Zato Jovović u jednoj pjesmi kaže: „Šta je čovjek do očajno leglo –/Hrpa krvavih zavoja“. Zato, sjećajući se djetinjstva, vidi sebe kao derište što „Krvarilo je i Iskrvarilo/U svojoj Otadžbini – Logoru“. Da, otadžbina kao zemlja za ukop, ili kao logor. Kao „Sloboda bez Boga i Nade“. Kao „Život među sotonama“, koje šire užasnu prazninu i razaranje. Kao život među novim varvarima.
U ciklusu poetskih fragmenata „Nepodnošljivi dnevnik“ čitamo:„Je li čovjek crni poskok/Bez očinstva/Bez djetinjstva“.
To nije odrastanje. To je, kako jedna Jovovićeva knjiga ima naslov – „Gomilanje straha“. „To je gomilanje gomila straha“. To je sveopšti strah od ljudske ništavnosti i prolaznosti. „Samo Hristove rane su vječne“, veli pjesnik. Doduše, i zloba i laž su neuništive: „Laži koje su širili o mome Ocu/Laži su o meni/Raskopavajući njegov izgubljeni Grob/Kopali su i raskopavali moj Grob“. U strahobnoj, infernalnoj poemi o mraku ljudskom, Ranko Jovović je ispustio krik u knjizi „Mračni hljeb“ (2001). Nije to Munkov krik na mostu, već je to čovjek pretvoren u „Krik koji trpi prosut po zemlji“. A nad tom „zemljom za ukop“ zalazi sunce, takođe pretvoreno u krik. Evo kako taj zalazak izgleda u pjesmi „Sunce“: „Zalazi Sunce/Kao kod otpadnika./Zalazi u ovoj duševnoj bolnici/Rušeći se od krika do krika./Ostavlja svijet da trune/Ostavlja jednako i ropske i pobunjene/A nekada i Ti bijaše s nama/Po dušegupkama i jamama“.
To sunce, koje ne zalazi, već se ruši „od krika do krika“, ostavljajući svijet da trune bez Boga, koji se kanda i sam umorio od toliko naših nesreća i zala, od toliko dušegupki, jama i izgubljenih grobova, da se ni On, od tuge, ni na nebu ne može razabrati.
Pjesnik stoga ne vidi mogućnost čovjekovog razabranja na zemlji. Ali jasno vidi ko je isključivi vinovnik tog egzistencijalnog i metafizičkog udesa. Upravo u pjesmi „Mračni hljeb“ Jovović ostvaruje pjesničku sintezu uzroka i razloga za čovjekov boravak u zemaljskom paklu. Ova najbolja Jovovićeva pjesma počinje obraćanjem sijačima zla, iz čijeg sjemena klijaju zrna, od kojih se spravlja „mračni hljeb“: „Sijete mračno sjeme/U mračnu zemlju/Ispod mračnog neba/Braćo mračna/Žanjete pšenicu/Mračnim rukama i srpovima/Mračni znoj curi/Niz vaša mračna lica/Braćo mračna“.
Taj strašni nehljeb, taj crni otrov od hrane, koju brat za brata spravlja, nije ništa drugo do prilog trpezi, na kojoj Njegoševa „krv je ljudska rana naopaka“ kao otrovno piće se služi.
Ko može da bude domaćin te mračne gozbe, toga krvavog pira, do sam nečastivi, koji se odijeva u bezbroj imena i obličja: „Visiš nam oko vrata Satano/Zmijo i Pacove. Strašilo/Oko tebe smo se sabrali i poubijali./I podivljali. I izdali jedan drugog“
(...) Završni stih pjesme „Kapela“, koji glasi „Suzo među nebraćom“ nije samo tragična slika pozicije mitropolita Danila, već, nažalost, svih crnogorskih mitropolita, koji su ratovali protiv antihrista. Njihov naslednik Amfilohije u naše dane za trpezom ljubavi lomi svijetli i sveti hljeb Hristove neprolazne Ljubavi. Pjesnik Jovović, koji je i sam suza „među nebraćom“, dolazak mitropolita Amfilohija na tron Svetog Petra Cetinjskog, u Crnu Goru ogrezlu u raskol, mržnju i užas, profetski vidi kao dolazak poslanika samoga Gospoda.
„Ti jesi Božji poslanik/ I Jagnje i živi Brat –/Dozovi – Okupi narod. Vladiko/Ko Sveti Petar nekad.“
Ali, šta može sam pjesnik da učini do da moli nebrata da mu opet postane brat, ako je to ikad i bio. U pjesmi, koja je molba i molitva za bratimljenje, koje će odoljeti zloduhu deoba; u tuzi i opomeni bratu „Naša pjesma“, kaže: „Ja ne bih brate/Da se dijelimo/Ja bih da se u vječnost preselimo/Da živimo od iste Zemlje i Neba/Da se prehranimo takvom kriškom hljeba“.
Takav je hljeb nasušni i nadsuštni, za kojim Ranko Jovović vapi, i za kojim u poeziji traga. Njegov krik je poziv da se odreknemo mračnoga hljeba satanina, i sjedinimo se u hljebu nerazorive ljubavi i vječnoga života – i u Tijelu Hristovome.
(NASTAVIĆE SE)

---