Molitva kao „besjeda uma sa Bogom“, kako je definiše Evagrije Pontijski, vršnjak je samog slovesnog bića. Prvo čovjekovo ishođenje iz sebe i ushođenje k Bogu zbilo se u molitvi. Za ispunjenje osnovnog uslova za molitvu potrebno je da se pripremi „položaj uma“, kako bi „imao snage da se neprestano pruža ka svome Gospodu i da razgovara s njim bez ikakvog posrednika“, podučava Evagrije u svom spisu „O molitvi“. Prvi uslov za molitvu, kaže ovaj veliki bogoslov, jeste: „Moli se za dar suza... Jer se Vladika veoma raduje zbog tebe kada se moliš sa suzama“.
Da je molitva i živonosni istočnik same poezije svjedoči cijela istorija ove umjetnosti riječi. O tome svjedoči i Todor Živaljević Velički svojom pjesničkom knjigom „Molitva za rod moj Velički“.
Pisac ovog djela čitaocima je znan još od svoje prve knjige priča „Knjiga o bojama“ (1995), kao stvaralac (jer je i slikar) koji ponire u srpski srednji vijek, tragajući za bescen blagom naše duhovnosti, umjetnosti i istorije. Njegovi junaci su Jelena Balšić, Konstantin Filozof, Zaharije Orfelin i ini znani i neznani neimari, pjesnici, kopisti, protomajstori, freskoslikari, ikonopisci... Ali, za sve njih je zajednički sadržatelj – molitva.
Ako se u priči „Udvajanje“ kopista i protomajstor, koji je „čitav život proveo ispred lica Božijeg“ poziva na riječi Kirila Aleksandrijskog: „Slike se traže sluhom i duhom!... Kad kreneš prema njima, one hitaju prema tebi“... onda se u slučaju ove Živaljevićeve pjesničke molitve može riječ – slike, zamijeniti riječju – pjesma. Da, pjesme „se traže sluhom i duhom“. Ali, pronalaze se u bolu, koji dopire iz dubokih i starih rana svoga roda, što se neprekidno pozleđuju, a nove, još dublje, otvaraju se. Otuda je ova poezija molitva Gospodu, da cijeli rod iscijeli ranama Hristovim. Kako se kaže u šestom kondaku Akatista Gospodu Hristu: „Mi isceljeni tvojim ranama“. Dakle, mi, kao mnoštvo, kao sabranje u rodu, za koje se pjesnički subjekt – Ja, koje je dio Mi, pjesmom moli.
Vidjeli smo kako ava Evagrije tumači molitvu kao razgovor s Bogom „bez ikakvog posrednika“. Apostol Pavle poručuje: „Molite se neprestano“. To će reći da nikad ne prekidamo razgovor s Bogom.
Pjesnik Todor Živaljević Velički naslovom „Molitva za rod moj Velički“ sugeriše da je riječ o pjesmi – molitvi, koja se upućuje Bogu neposredno, dok su sve poetske cjeline što tvore ovu knjigu imenovane kao molebni. Razumije se, moleban je molitva, koja je u „Pravoslavnom molitveniku“ upućena samo Presvetoj Bogorodici. Time je pjesnik izabrao „posrednika“ za svoje molitve Gospodu. Ali, Bogomater je posrednik samo imenom molitve, dok je molitva „bez ikakvog posrednika“. Tačnije, pjesnik-molbenik se neposredno obraća Onom kome su u „Molbenom kanonu Presvetoj Bogorodici (koji se peva u svakoj nevolji i tuzi duševnoj)“, preko posrednika upućene molitve, kao u pjesmi šestoj: „Izliću molitvu Gospodu i kazaću Njemu jade svoje, jer se duša moja ispuni muke, i život mi se paklu približi, pa se molim kao Jona: Bože, izvedi me iz propasti!“
Pjesnik, dakle, razgovara s Bogom direktno, moleći se za „rod Velički“. O kakvom je rodu riječ, pripadnik tog roda u „Uvodnom Molebanu“ nagovještava stihovima: „Bože moj/Bože otaca mojih/svetih/milosti daj/za rod moj/Velički/golovrati/u nevremenu pometeni/nožem susjedovim/na Svete Kirika i Julitu/poklani...“
Prije tumačenja stihova, koji nas uvode u strašnu tragediju Velike i Veličana, pomognimo se nekim objašnjenjima, koja je pisac priložio na kraju knjige.
Prvo objašnjenje se odnosi na geografski položaj i ime Velike, kao posjeda srpskih velikaša. Drugo, koje je ključ knjige, glasi: „Selo Velika, 27. jula 1944. godine na Svete Kirika i Julitu, poklano je od strane susjeda, pod plaštom Princ Ojgen divizije. Stradalo je preko pet stotina i pedeset duša. Sa onima koji su izginuli na drugim mjestima širom zemlje, računa se da je, u odnosu na broj stanovnika, jedno od najstradalnijih naselja u Evropi svoga vremena.”
Ovim je Živaljevićeva molitva geografski i istorijski locirana. Velika je svojevrsni stradalni metoh Pećke patrijaršije, koji je tokom otomanske pokore bio poprište strašnih zuluma, naročito stoga što „nije bilo nijedne porodice koja je primila islam“. Tako su 1850. godine velički prvaci otišli u Skadar, kod francuskog konzula, da mu predoče nepodnošljivi život ovdašnjeg življa pod Turcima. Nakon konzulovog izvještaja i zalaganja za Veličane, francuska vlada je Veliku stavila pod svoj protektorat, koji je trajao sedam godina. Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Velika je postala osma Vasojevićka kapetanija i ušla je u sastav crnogorske države.
Ali, pjesnik hoće da svjedoči o novim stradanjima „roda Veličkoga“. Upravo stoga se knjiga otvara nezapamćenim pokoljem Veličana na dan Svetog Kirika i Julite 1944. godine.
Međutim, pjesnik ne opjevava taj sotonin pir. On „nožem susjedovim“ opisuje grobni muk, nakon poklanja. Utihli su krici. Uminuo bol. Zemlja upila krv i suze. Zažmurio je i sami Bog, skamenjen od bola, nad Čakorom.
(...) Živaljevićeva „Molitva za rod moj Velički“ nije posvećena samo pokoljima, bombardovanjima, ubijanjima avionskim bombama i razaranjima. Ona je molitva i za pomoć ljudskom čojstvu i dobroti, a iskorenjivanju zla i neljudskosti u čovjeku. Prije svega u svom rodu. On se moli „za braću veličku/ razbraćenu“. Moli se za „Skorojevog soja soj“. Moli se „za doušnike i izdajice/ za duše izgubljene/ što po volji svojoj/ uvo svoje/ mesnato/ i sve svoje/ pod najamninu i kiriju izdaju/ što mnogima su/ sa posla svoga/ ogavnoga/ došli glave/ nesvjesni/ da ih na uri zadnjoj/ Raspeti Bog čeka.“
Pjesnik se moli za slaba i posrnula čovjeka; za nepostojane; za udovica soj; za one koji su „bez kuraži građanske“. Moli se „za one/od hlada svog ustrašene/da se od slabosti svoje/oslobode/da se upišu među ljude“.
Živaljević traži pomilovanje, ne od zemaljskog, već od Nebeskog Cara, i ne samo za velički, već za sav grešni i mnogostradalni srpski rod. Moli se za rod „seobara i izgnanika/ koji u biću svome/ nose/ Misteriju Prvog izgnanja“. Moli se, najzad i za grešnoga raba Teodora Neznavenog.
Knjiga „Molitva za rod moj Velički“ je poema o istorijskom i metafizičkom zlu, ali i sumorni pogled na naše raščovječeno doba, koje je obilježeno upravo „Misterijom prvog izgnanja“, i pečatom prvotnoga grijeha. Ali, pjesnik Velički ne sudi, već hrišćanski uznosi Moleban Gospodu, uzdajući se samo u Njegovu bezgraničnu dobrotu, milost i pravedni sud. Kao da se po već rečenoj, Svetog Nikolaja moli: „Izbriši, Gospode, sva sjećanja moja – osim jednog“. Kao da priziva zaborav istorije, da bi zaboravio stradanje svog roda u njoj, čeznući za samo jednim, spasonosnim sjećanjem – na Onog kome se moli. (NASTAVIĆE SE)

---