Navodno, prvo miješanje je krenulo kad su došli Sloveni. Iz te mješavine, tamo gdje je većina govorila lokalnim jezikom, iz kog je kasnije izdivergirao albanski, djeca su nastavila da pričaju taj jezik, a gdje je većina govorila slovenskim jezikom, djeca su nastavila da pričaju taj jezik, koji je vremenom izdivergirao u srpski jezik. Dakle, jezik se polarizovao, ali su se geni izmiješali. Kad je počev od 10. vijeka počela da se stvara i širi srpska država, došlo je do novog miješanja, ali je poslije raspada te države opet došlo do polarizacije jezika: negdje je nastavio da se priča srpski, a negdje albanski. Naravno, narod u pograničnim djelovima se i dalje miješao, jer kad bi neka odiva stasala za udaju i kad bi krenule da dolaze ponude, kod prosaca se više gledalo na genetski kvalitet i koliko je ekonomski jaka kuća iz koje prosac dolazi, nego kojim jezikom priča i da li je katolik ili pravoslavac (kad se hrišćanska vjera pocijepala, nekako je granica prošla kroz oblasti u kojima su živjela ova dva naroda). Ne znam da li je tačno, ali pričali su mi da je majka Stefana Nemanje bila Albanka, a da je Skenderbegova majka bila Srpkinja.
Do dolaska Osmanlija, na Balkanu nije bilo muslimana, te su se Srbi i Albanci, rame uz rame, borili u Kosovskoj bitki protiv islama. Kad su Osmanlije osvojile najveći dio Balkana, narod u dolinama se masovno islamizovao, a u planinama nije, pa se miješanje nastavilo, ali sada na dva „kolosijeka”: muslimanski kolosijek (iz doline, recimo, sa crnogorske strane i iz doline sa albanske strane) i hrišćanski kolosijek (sa brda, recimo, sa crnogorske strane i sa brda sa albanske strane). Kad su se u 19. vijeku obnovile srpska i crnogorska država, kako su se te dvije države širile, a Otomansko carstvo smanjivalo, tako se iz gradova islamizirano stanovništvo povlačilo do destinacija unutar tadašnje „Turske”. Pravoslavci su za te ljude koristili termin „Turci”, ali taj narod većinom nije znao da govori turski jezik, pa nije govorio taj jezik, već srpski. Nakon povlačenja, taj narod bi prihvatio jezik većine u koju se doselio, ali taj novoprihvaćeni jezik u nekim djelovima Otomanskog carstva nije bio turski, već albanski, ako većina nisu bili Turci, već Albanci. Zato vidim velike sličnosti u nekim fizionomijama dva susjedna naroda, naročito kad su u pitanju planinski Albanci. U fizionomijama, međutim, ima i drastičnih razlika; navodno da se u tim slučajevima radi o narodu koji je Otomanska imperija dovela u albanske prostore iz drugih djelova Otomanskog carstva, da tu služe kao kvalitetna vojska, a taj narod se poslije puno razmnožio. Međutim, nakon migracija sa prostora novoformiranih pravoslavnih država, Srbije i Crne Gore, u kući se još neko vrijeme govorilo srpskim jezikom. Poslednje takve migracije stanovništva su bile 1945. godine. Amerikanci su bombardovali velike gradove u Jugoslaviji, kao što je bila Podgorica, a nisu bombardovali gradove u Albaniji, kao što je bio Skadar, pa su islamizovani Podgoričani bježali kod rođaka u Skadar, koji su tamo ranije stigli, i onda se odjednom, preko noći, granica bila zatvorila.
Zato više nije bilo moguće vratiti se kući u Podgoricu, ali je bilo moguće da se i dalje priča srpski u kući u Skadru. Primijetio sam: kome je majka ili baba po majci bila iz tih migracija, mogao je da govori srpski skoro bez akcenta, a kome su očevi ili đedovi po ocu (tako se tamo govorilo) bili iz tih migracija, taj je samo imao neku svijest o porijeklu, a da govori nije znao, osim možda da nabroji imena fudbalera u jugoslovenskoj fudbalskoj reprezentaciji ili da otpjeva neku našu popularnu zabavnu pjesmu, jer su voljeli da slušaju naše radio stanice i poslije da gledaju našu televiziju.
U tom kontekstu, za vrijeme svojih deset boravaka u Skadru, ja sam dosta obilazio Dukađin (Boga, Tet, podnožja Jezerca, itd.), a u slobodno vrijeme proučavao internet. Na Vikipediji sam našao da je Prenk Bib Doda bio viđen, i da je bio čak i premijer neke od albanskih državnih tvorevina poslije Velikog rata, ali nisam uspio da uhvatim nikakvu nit koja povezuje njega, djeda Dušana i starješinu sela koji je ugostio djedu Dušana i njegove saborce. Samo sam pustio glas o tome da ja imam neki genetski link do bratstva Doda i možda se taj glas jednog dana vrati kao neki eho sa adekvatnim informacijama. Jedan mali eho se vratio dok sam primao povelju počasnog građanina albanskog grada Berat, koji je pod zaštitom UNESKO-a, a koji sam, na poziv jednog tamošnjeg Univerziteta (New York University of Tirana), posJetio sa jednim nobelovcem (Dan Shechtman), pa su tokom te posjete dali povelju počasnog građanina i njemu i meni.
Nastaviće se

---