-PIŠE: VELjKO MILUTINOVIĆ

Pričano mi je i da svaki veliki saveznik samo želi male saveznike da iskoristi za neke svoje strateške ili taktičke ciljeve i da su Srbi tragično platili nepoznavanje te realnosti. Naročito su na tapetu kritike bili Englezi, čija je neiskrena politika direktno dovela do toga da stradaju i Dušan Dodić i Vlada Dodić. Učen sam da kad Englez višeg roda da riječ nekom iz nižeg roda, a naročito ako da riječ strancu, da on ne osjeća apsolutno nikakvu potrebu da ispoštuje tu riječ, a pogotovo je sa sigurnošću neće ispoštovati ako se uslovi promijene i više mu nije u interesu da ispoštuje tu riječ. Učen sam i da nemaju osjećaj za reciprocitet; ako mu nešto lijepo učiniš, on neće osjećati nikakvu obavezu da uzvrati lijepim i da je nepoznavanje te činjenice učinilo da mnogi naši ljudi dožive razna razočarenja. Za Engleze mi je još govoreno, ako u tome vide put ka ostvarenju nekog svog cilja, da će te uz paklenu dreku optužiti da si uradio nešto što nisi, ili da si rekao nešto što nisi. Nije bio mnogo naklonjeniji ni Francuzima, s tim da je tu više bilo riječi o njihovoj sitničavosti. Jedan krčmar Francuz mu je jednom prilikom naplatio jedan dodatno zatraženi češanj bijelog luka, otprilike nešto kao jedan euro cent u današnjim uslovima. Možda je baš pod utiskom tog iskustva vjerovao da je tvrdičluk bio glavni razlog zbog kog pred proboj Solunskog fronta nisu isporučeni svi obećani konji, pa je tako dio konjanika krenuo u proboj pješke. Za Ruse mi je govoreno da bi nas uvijek prodali kad bi njima prigustilo. Pominjali su mi da je gušenje Karađorđevog ustanka proizašlo iz činjenice da su Rusi napravili dogovor s Turcima da ih ovi ne napadaju dok Rusi ratuju s Napoleonom, a da su zauzvrat dopustili Turcima da uguše Karađorđev ustanak jer su prestali da pomažu Karađorđa. Pominjali su mi da je iz sličnog razloga kod nas 1858. došlo do smjene dinastija, kad su Rusi, zanijeti nekim njihovim ratom na svojim zapadnim granicama, prestali da pomažu Karađorđeviće, pa su to iskoristili Austrijanci da dovedu nazad Miloša Obrenovića. Pričano mi je da su Bugari uvijek bili miljenici Rusa, jer im Bugari nikad nisu bili odani, a Srbi su im uvijek bezuslovno bili odani pa nije bilo potrebe da se troše sredstva za pomaganje Srba i za njihovo privoljavanje na ruske ciljeve, a u slučaju Bugara je i te kako bilo potrebno ulagati napore s ciljem da se od njih naprave saveznici. Pominjao je i Grke. Možda je najmanje negativan bio prema Turcima. Pričano mi je da za uništenje nekih vrijednih fresaka po manastirima krivimo Turke, a da ih je u stvari uništila naša neobrazovanost, tj. igumani koji su željeli da istaknu sebe tako što unište stare vrijedne freske i namalaju nove, njihove. Za Arbanase (sadašnje Albance) je vjerovao da su nam od svih naroda najbliži, prevashodno oni s planina, i po genu i po mentalitetu i da je šteta što između nas i njih postoji jezička barijera. Interesantno je da nije bilo teških riječi ni za kasnije neprijatelje, Njemce i Austrijance, čiju je vojnu organizaciju i disciplinu Dušan veoma poštovao jer su oni bili neprijatelji koji su otvoreno pokazivali zube u lice, ali jeste bilo teških riječi za saveznike koji su znali da prikriveno zabiju nož u leđa. Ipak, najgore mi je govoreno za Tita, i da je on, u strahu za svoju vlast, na svakom koraku uništavao sve što je srpsko, jer je znao da ako Srbi suviše ojačaju, u uslovima kad su brojčano dominirali Jugoslavijom, njegova bi vlast mogla biti ugrožena.
U kontekstu velikih sila, pričano mi je i o tome da u svakoj generaciji mora neizostavno doći do političkih previranja, a da li će ona na našim prostorima biti kobna s „krvlju do koljena“, ili će u pitanju biti samo manji tektonski poremećaji u političkom smislu, to isključivo zavisi od interesa velikih sila u datom trenutku.
Pod tim utiskom sam jednom prilikom uzeo udžbenik istorije, i počev od 1804. godine, svaku godinu sam obilježio sa +1, +2 ili +3, ako je bila manje, srednje ili više berićetna, a sa -1, -2, ili -3, ako je bilo manjih, srednjih ili velikih sukoba, i tako sam formirao niz od oko 200 brojeva. Onda sam taj niz dao da se pusti kroz Furijeovu transformaciju, i dobio broj približan broju 27 (tačno: 26,72), što se pokazalo da je broj koji približno odgovara srednjoj vrijednosti između dviju generacija i kod Dodića i kod Milutinovića (u mojoj porodičnoj grani) i kod Panajotovića i Jovića (u ženinoj porodičnoj grani). Dati niz je imao manje ili više izražene vrhove u sledećim godinama: 1804. Karađorđev ustanak; 1831. Viši nivo autonomije za Srbe, kroz Prvi i Drugi hatišerif, u godinama 1830. i 1832; 1858. Smjena dinastija; 1885. Srpsko-bugarski rat, kad su nas zapadne sile nahuškale na braću Bugare, da bi se u uslovima implozije Otomanskog carstva spriječilo stvaranje velike slovenske države, od Jadranskog do Crnog mora; 1912. Prvi balkanski rat, kao uvod u Prvi svjetski rat; 1939. Drugi svjetski rat; 1966. Prvi studentski protesti, koji su kulminirali 1968; 1993. Rat u Bosni; 2020. Biće interesantno jednog dana raditi opsežnu i duboku analizu svjetskih dešavanja koja su počela oko 2020; 2047. Ko doživi, pričaće.
Dakle, kad su interesi velikih sila bili daleko od nas (oko 1831, ratovi u Poljskoj i u Galiciji; oko 1858. ratovi na Krimu i u Ukrajini; 1966. rat u Vijetnamu), onda bismo mi „jeftino“ prošli. Ako bi, međutim, interesi velikih sila bili na teritoriji na kojoj mi živimo, onda bismo mi prošli tragično (1804, 1885, 1912, 1939, 1993). Ostaje da se molimo Bogu da oko godina 2020. i 2047. interesi velikih sila budu daleko od nas.
Nastaviće se

ďżź

---

Najveći neprijatelj sopstveni ego
Dok heroji u miru stvaraju velika djela, ljudi iz neposredne okoline, nesvjesni dalekosežnog značaja njihovog stvaralaštva, često ih „ćuškaju“ zbog raznih njihovih trivijalnih propusta ili zbog toga što nisu vješti oko nekih trivijalnih radnji. Zbog toga mi je govoreno da dok se stvaraju velika djela, treba biti nevidljiv za okolinu, da rezultati tog stvaralaštva treba da budu nevidljivi za okolinu, i da je najbolje ako okolina ništa ne zna o tom stvaralaštvu. Međutim, naš najveći neprijatelj nije naša okolina, već naš sopstveni ego, koji u savezništvu sa svojim vjernim slugom, našim sopstvenim jezikom, osjeća potrebu da se pohvali i da na kraju najgore prođu oni koji su samohvalisavi.
A važno je i da se stalno ima u vidu ona stara izreka: Ako ti sam ne umiješ da čuvaš svoju tajnu, nemoj očekivati da će je drugi čuvati.
Dok heroji u ratu stvaraju velika djela, dobri su za aktuelnu vlast. Kad se taj proces završi, više nisu neophodni, pogotovo ako s pravom kritikuju propuste te vlasti, a ako se aktuelna vlast promijeni, po pravilu završavaju tragično, pogotovo ako se javno deklarišu protiv te vlasti, što bi trebalo da je demokratsko pravo svakog građanina. Često mi je pričano o tragičnoj sudbini đenerala Petra Bojovića.