-PIŠE: VELjKO MILUTINOVIĆ

Pričano mi je mnogo o osnovnim ljudskim vrijednostima i to otprilike ovako: (a) nikad nikome ne nanesi štetu, fizičku (ne daj bože da ubiješ ili tučeš), materijalnu (ne daj bože da ukradeš ili nekome nešto oštetiš dok si u gostima), ili psihičku (ne daj bože da nekoga uvrijediš, namjerno ili nenamjerno, ili mu naneseš psihičku bol); (b) nikad nikog svojim jezikom ne navedi na pogrešan put, kad pričaš o prošlosti, tako što slažeš, ili kad pričaš o sadašnjosti, tako što nisi iskren i što daš riječ koju ne održiš, ili kad pričaš o budućnosti, tako što prećutiš neki bitni detalj koji može bitno da utiče na neke buduće odluke sagovornika; (c) ako si u poziciji da možeš da sudiš i odlučuješ, nikad ni o kome ne pomisli loše na bazi činjenica koje imaš, jer samo Bog ima sve činjenice, a činjenice koje ti nemaš možda bi dijametralno promijenile tvoje mišljenje (ne uzimaj na sebe ulogu Arhangela Gavrila koji nosi tas u ruci), nikad ne odluči da o nekome širiš loš glas, tj. ne ogovaraj, iz istog razloga (ko ogovara druge kod tebe, taj sigurno ogovara i tebe kod drugih), i nikad ne donesi odluku da nekoga prisiljavaš na nešto, a kamoli da ga ucjenjuješ, čak iako misliš da je to za njega korisno, već ga samo edukuj, i ostavi da taj neko sam o sebi odlučuje (nikad ne sužavaj slobodu ljudima koji zavise od tebe, osim ako pravila službe to zahtijevaju, pošto su ta pravila donesena s ciljem da pomognu u realizaciji nekog opšteg dobra). Kažu da je djeda Dušan imao običaj da kaže da riječ mora da se održi, čak i ako se uslovi promijene, pa održanje riječi davaocu obećanja više nije u interesu ili je možda čak i protiv njegovih interesa.
U kontekstu ovog prvog (a), pričano mi je da u kući obješenog ne smije da se pomene konopac, a da pred onim kog je ujela zmija ne smije da se pomene ni gušter. Ha apstraktnom nivou, ove stvari teško shvati mlad čovjek koji nema jako razvijenu empatiju, pa pravi greške. Recimo, mislim da su mene neki poznanici, koje sam baš volio, precrtali i sa mnom prestali da se druže, samo zato što sam negdje pred njima nesvjesno pomenuo „konopac“ ili „guštera“.
U kontekstu ovog drugog (b), pričano mi je, kad nekom nešto prodaješ, čak iako je to osoba koju nikad nisi vidio, ili vjeruješ da je nikad nećeš vidjeti, kaži otvoreno koje su sve skrivene mane onoga što prodaješ. Tako ćeš sniziti cijenu onoga što prodaješ, što nije nikakav problem, jer se ta razlika u novcu lako nadoknadi i na nju se brzo zaboravi, ali ćeš uzvisiti nešto što je mnogo važnije, a to je šta će taj da misli o tebi i šta će poslije okolo da priča o tebi i kakav će glas da ide pred tobom, a i ako taj neko nikom ništa ne bude pričao, Bog sve vidi. Od prijatelja muslimana sam poslije čuo za dva turcizma: sadaka i nafaka. Ako si ranije činio dobro, iz nekog kasnijeg zla će te izbaviti sadaka. Ako napraviš novac na nečijoj nevolji, taj novac nije nafačan, i neće ti donijeti sreću, tj. nafaku. Ko ukrade da bi šićario, napušta ga sadaka, a ko kupi ukradeno jer je cijena bila povoljna, napušta ga nafaka.
Jednog našeg komšiju je zakačio voz dok je kolima prelazio pružni prelaz bez signalizacije, i vukao ga je 200 metara, ali je sve to preživio bez posledica, pa su ljudi poslije pričali da ga je spasla sadaka. Jedan hodža, za obnovu džamije, nije htio da primi jedan prilog, jer je vjerovao da nije nafačan.
U kontekstu ovog trećeg (c), kad mi je pričano da je opasno donositi sud na bazi oskudnih činjenica, navođen mi je ovaj primjer s fotografijama: ako iz jedne fotografije vidiš da neko puzi po livadi, iako se na istoj fotografiji primjećuje natpis da je to zabranjeno, donijećeš sud da je u pitanju nedisciplinovana osoba, pa samim tim i vjerovatno loša osoba. Ako imaš još jednu fotografiju iz koje vidiš da je livada između rovova na prvoj liniji fronta i da protivnički vojnici pucaju, a taj što puzi da u stvari spasava svog ranjenog saborca, onda ćeš donijeti sud da je u pitanju plemenita osoba, pa samim tim i više nego dobra osoba. Ipak, često sam griješio tako što bih o nekom kolegi s posla pomislio jedno, a onda, kad bih ga bolje upoznao, shvatio bih da je suprotno tačno.
Niti bi bio sačuvan taj ratni dnevnik, koji je bio u porodici do 1982. godine, niti bi išta ostalo od ličnih stvari i od porodičnog sjećanja na Dušana Dodića, da on nije svoju krv oplemenio sa Danicom Milošević iz Vasojevića, i da njihova kćer nije svoju krv oplemenila sa prof. dr Milanom Milutinovićem iz Stijene Piperske, pokojnim članom CANU, i da njihov sin nije svoju krv oplemenio sa prof. dr Draganom Milutinović iz Pirota, odakle je po predanju dosao Pipo, rodonačalnik Pipera.
Svi oni koji su sa strane došli iz crnogorskog i drugog krša, donosili su sa sobom u porodicu osnovne ljudske i porodične vrijednosti u najčistijem izvornom obliku, koji podrazumijeva bezgranično čovjekoljublje prema svima oko sebe, bez obzira na vjeru ili narodnost i bez obzira na bilo koju drugu pripadnost u bilo kom smislu.
Kraj

ďżź

---