-PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ

Milutin Garašanin je početkom marta 1885. godine bliže razjasnio stav srpske vlade pošto ga je poslanik Jevrem Grujić upozorio na to da će Turci nerado priznati Srbiji pravo jurisdikcije nad njenim podanicima u Turskoj, tj. ono pravo što su ga oni na osnovi kapitulacija priznali velikim silama. Njemu je zapravo postalo jasno da se kapitulaciona prava Srbiji ne mogu osigurati konzularnom konvencijom, ali isto tako i da se bez konvencije ne mogu dobiti konzuli. Srbija neće tražiti kapitulaciona prava – bio je izričit Garašanin u poruci poslaniku 8. marta 1885. godine – nego je njen interes da u Turskoj ima konzule i da bi zbog toga žrtvovala čak i pravo jurisdikcije da ga je imala. Garašanin je zato mislio ponuditi Porti da zaključe ugovor po ugledu na onakve kakve je Srbija već imala sa drugim državama, na primjer sa Austrougarskom i Italijom. Činilo mu se da bi Turcima moglo izgledati privlačno da se u odnosu na neku državu liše kapitulacija i da bi zbog toga mogli prihvatiti srpsku ponudu.
Na Porti su, međutim, neprekidno uvjeravali srpskog poslanika da su spremni za pregovore, ali tek pošto završe svoj projekat koji bi trebalo da bude osnova za pregovore. Jevrem Grujić je imao mnogo susreta sa turskim velikodostojnicima, ali je vrijeme proticalo a nikako da se pojavi njihov projekat. Kada je projekat, izgleda, ipak bio gotov u martu 1885. godine, na Porti su se pravdali da se prevodi na francuski jezik. I tako su prolazili dani, da bi tek u aprilu 1885. godine Turci ispunili obećanje i srpskom poslaniku dostavili svoj projekat konzularne konvencije.
Prvi dio Portinog projekta sadržao je sve ono što se odnosilo na prava konzula, počev od njihovog postavljenja pa do privilegija, dok je u drugim djelovima bilo riječi o pravima podanika na putovanje, nastanjivanje, obavljanje trgovine, otvaranje radnji; govorilo se zatim i o staranju konzula za poštovanje prava podanika, uzajamnosti pomaganja među sudovima i vlastima kao i o nasleđivanju između podanika dvije zemlje. S obzirom na to da je bilo predviđeno da srpska strana iznese svoje primjedbe na projekat i da na osnovu toga podnese svoj projekat, srpski poslanik je u junu 1885. godine dostavio vladi u Beogradu sopstvene primjedbe sačinivši jedan svoj „protivprojekat“ konzularne konvencije. Srpska vlada je tome dodala i svoje primjedbe pa je na osnovu svega toga poslanik u avgustu 1885. godine napravio definitivan srpski projekat konvencije i dostavio ga krajem tog mjeseca Porti. Time je zapravo sa srpske strane bilo sve spremno za otpočinjanje pregovora za sastavljanje zajedničkog dokumenta.
Prošlo je od tada dosta vremena, a od pregovora nije bilo ništa. Jedino što je u septembru 1885. godine srpsko poslanstvo u Carigradu dobilo obećanje od Porte, i to u vezi sa srpskim projektom konvencije, da će njen delegat na pregovorima koji će odmah otpočeti biti pomoćnik ministra inostranih poslova. I ništa više od toga. Vrijeme je prolazilo a Turci su se jedino pravdali da se prvi sastanak nije mogao održati zbog bune u Bugarskoj. Na navaljivanje srpskog poslanika da se već jednom počne sa pregovorima, na Porti su se stalno izgovarali kako su isuviše zauzeti vanrednim prilikama u zemlji i da će pregovori otpočeti tek kad nastupi smirenje. Krajem te godine dogodio se i srpskobugarski rat pa je to i za jednu i za drugu stranu mogao biti razlog za dalje odugovlačenje.
Tek u julu 1886. godine stiglo je od strane Porte odobrenje da otpočnu pregovori. U skladu sa ranijom odlukom ministar inostranih poslova Said-paša odredio je svog pomoćnika Artin-efendiju za turskog pregovarača. Pregovori su otpočeli 21. jula i, poslije šest sastanaka, uspješno su okončani 24. avgusta. Sačinjen je zajednički projekat koji su potpisali Jevrem Grujić sa srpske i Artin-efendija i Riza-bej sa turske strane. Tako je savladana najvažnija stepenica u pregovorima jer je poslije toga samo preostalo da vlade dvije zemlje zaključe konvenciju. Uz projekat konvencije sačinjen je i Protokol kao njen sastavni dio. Projekat je isključio pravo konzularne jurisdikcije, ali je i pored toga taj dokument za Srbiju značio uspjeh, jer joj je donosio znatne koristi: Srbija je dobijala pravo da otvara konzulate u Turskoj; njeni konzuli su uživali znatne privilegije, slično ostalim konzulima velikih sila; srpski konzuli su mogli pristupati sudovima u smislu pružanja raznih olakšica srpskim podanicima u Turskoj i dr. Za Tursku je isto tako konvencija imala veliki značaj, jer je bila prvi takav akt koji je ona zaključila na osnovu međunarodnog prava, a ne kapitulacija. Preostalo je zatim da dvije vlade odobre tekst konvencije, poslije čega bi uslijedilo zaključenje i ratifikacija. Zaključio bi je srpski poslanik u Carigradu na osnovu punomoćja koje bi mu bilo proslijeđeno.
Dok su se ovi pregovori oko zaključenja stalne konvencije vodili u Carigradu, u međuvremenu je, na predlog turskog poslanika u Beogradu Zija-beja, srpska vlada ušla u pregovore sa Turskom za zaključenje privremene konzularne konvencije.
(NASTAVIĆE SE)

---