-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Razlog za zaključenje privremene konzularne konvencije, prema objašnjenju Turaka, ležao je u činjenici što je zaključenje stalne konzularne konvencije imalo da prođe kroz različite faze, zbog čega je trebalo da protekne još vremena, pa su oni privremenom konvencijom htjeli samo da stvore osnovu za postavljanje konzula u Srbiji. Privremena konvencija ne bi spominjala prava konzula, što bi se ostavilo stalnoj konvenciji. Pregovori su otpočeli u julu 1886. godine u Beogradu na osnovu projekta Zija-beja i uspješno su okončani 4. septembra. Privremena konzularna konvencija, koju su potpisali tadašnji ministar inostranih poslova Srbije Dragutin Franasović i Zija-bej, predstavljala je kratak tekst od samo nekoliko članova. U prvom i drugom članu otvarala se mogućnost za imenovanje srpskih i turskih konzula, pri čemu se opravdanje za to nalazilo isključivo u potrebama trgovinske prirode.
Privremena konzularna konvencija priznala je Srbiji i Turskoj pravo da mogu otvoriti konzulate u onim djelovima zemlje za koje su bile najviše zainteresovane. S obzirom na strukturu stanovništva, Srbija je mogla imati konzule u Staroj Srbiji i Makedoniji, a Turska u nekim varošima na jugu Srbije. Ovakva konvencija, međutim, i pored sve koristi koje je donosila, nije nimalo umanjila želju srpske strane da se okonča rad na zaključenju stalne konzularne konvencije. Položaj srpskih konzula u Turskoj nije bio regulisan privremenom konvencijom niti su im priznate privilegije kao konzulima drugih država, bilo da se to tiče njihove službene dužnosti bilo same ličnosti. Preostalo je da se tek stalnom konvencijom regulišu prava konzula u odnosu na srpsko stanovništvo u Staroj Srbiji i Makedoniji, čime bi se ono moglo osjetiti sigurnijim.
Za vladu Milutina Garašanina su i zaključena privremena konzularna konvencija i buduća stalna konzularna konvencija imale veliki značaj. Ta vlada je još u proljeće 1885. godine sačinila plan organizovanog prosvjetno-kulturnog rada među srpskim i uopšte slovenskim stanovništvom u Staroj Srbiji i Makedoniji, a što je podrazumijevalo da, pored učitelja, sveštenika i nacionalnih radnika, srpski konzuli budu ličnosti koje će u pravom smislu time rukvoditi. S obzirom na to da se zbog bugarske krize kao i rata između Srbije i Bugarske u drugoj polovini 1885. godine na ostvarenju toga plana nije praktično moglo ništa uraditi, vlada se pripremila da 1886. godine pokrene opsežnu radnju kako bi se školom i crkvom Srbi u evropskoj Turskoj ojačali, nacionalno povezali, ohrabrili i zaštitili. S obzirom na to da se radilo o ozbiljnom i dugoročnom planu, upućen je, u oktobru 1886. godine, na mjesto poslanika u Carigradu Stojan Novaković, jedan od najboljih poznavalaca prilika u evropskoj Turskoj. Novakovićev zadatak bio je da organizuje čitavu mrežu legalnih srpskih kulturno-prosvjetnih ustanova, na primjer škola, crkava, biblioteka sa srpskim učiteljima, sveštenicima i nacionalnim radnicima. Centralno mjesto u tome predstavljali bi srpski konzulati koji bi postali prava žarišta nacionalnog rada. Zato su najpreči poslovi Novakovića u Carigradu imali da se odnose na otvaranje srpskih konzulata u Turskoj, jer je to omogućila privremena konzularna konvencija, i zatim bi se radilo na ojačavanju njihovog mjesta i uloge. S obzirom na razne teškoće koje su se mogle predvidjeti u radu srpskih konzulata, a pravile bi ih turske vlasti, njihov rad je trebalo da bude praćen donošenjem odgovarajućih pravnih akata kojima bi se regulisao njihov položaj. Ovo poslednje se, u stvari, jedino moglo urediti stalnom konzularnom konvencijom, čije je zaključenje neizostavno trebalo dovršiti.
Prva akcija Stojana Novakovića po dolasku u Carigrad se, prema tome, ticala postavljenja srpskih konzula u Turskoj. Srpska vlada namjeravala je da najprije otvori generalne konzulate u Skoplju i Solunu. Trgovinske veze Srbije sa tim gradovima bile su veoma razvijene pa se mislilo da će to predstavljati dobar razlog da se dobije pristanak turske strane da se u njima otvore srpski konzulati. To je posebno bilo značajno zbog Skoplja koje tada još nije bilo valijsko mjesto, nego Priština, i u kome nije bilo konzula drugih zemalja, zbog čega se u Beogradu strepjelo da Turci možda neće dati pristanak za otvaranje srpskog konzulata. Novaković je, međutim, bio dosta optimistički raspoložen. Prvi utisci koje je stekao ne samo u Carigradu nego i prije, prolazeći kroz Staru Srbiju i Makedoniju, govorili su mu da će srpski konzuli svuda biti rado viđeni i prihvaćeni. Vjerovao je i da će brzo ići sa njihovim postavljenjem, jer je bez odugovlačenja izašla sultanova irada kojom je data saglasnost na privremenu konvenciju pa se time samo trebalo koristiti. Po njegovom mišljenju budući srpski konzuli trebalo bi da upotrijebe sav svoj uticaj i vještinu da bi nadoknadili ono što im nije pružala ta konvencija pa da bi se i tim putem dobilo ono što su imali konzuli ostalih država. A to znači da bi morali mudro da reprezentuju svoju državu da na razne načine pomažu tamošnje srpsko stanovništvo, ali da bi trebalo i da se dobro čuvaju da ničim ne ugroze srpske interese tim prije što se sa sigurnošću moglo pretpostaviti da će turske vlasti sa nepovjerenjem pratiti svaki njihov korak.
(NASTAVIĆE SE)

---