Pjesnički talenat Petra Petrovića Njegoša u početku se razvijao po ugledu na narodnu pjesmu. Uticaj sredine i okruženja na mladog pjesnika, koji je tek počeo da piše, prelijepo je opisao P. A. Rovinski. On priča kako je mladi Rade provodio svoje djetinjstvo na padinama Lovćena, kuda je napasao stado svoga oca.
Godine 1829. mladom Njegošu se našla u rukama jedna ruska knjižica o poslednjem ratu carice Katarine Velike sa Turcima. Rade je znao crkvenoslovenski jezik i bez imalo poteškoća on je razumio sadržaj te ruske knjige i oduševivši se ruskim pobjedama napisao je pjesmu o tom ratu, koja se tada pjevala uz gusle po Crnoj Gori. Na te prve pjesničke pokušaje odnosi se i pjesma „Crmničani“, koju je objavio Milutinović u Zbirci crnogorskih i hercegovačkih pjesama (1833. godine, 75 stihova). Po njoj se može procijeniti koliko je mladi pjesnik bio vješt da se ugleda i iskoristi poznavanje narodne pjesme. Ti isti epiteti, koji su upotrebljavani u crnogorskim narodnim pjesmama, na primjer, „krvava šeher Podgorica“, „polje široko“ itd. sačuvani su u njegovim pjesmama kao što su: „Zapade drumu“, „Breški puški živi oganj daje“.
Međutim, Rade je sa svojih sedamnaest godina napisao posebno dobru pjesmu „Boj Rusa sa Turcima 1828. godine“. I po obimu (više od sedamsto stihova, sadržaj te cijele pjesme sa prevodima pojedinih djelova predato je P.A. Lavrovu), i po ljepoti i po patriotskom oduševljenju, nju možemo smatrati jednom od najljepših Njegoševih pjesama, koja podsjeća na narodnu pjesmu. Kad je objavljena ta pjesma, u napomeni se govori da je nju crnogorski narod tako zavolio, da je skoro svaki Crnogorac znao napamet i sa velikim zadovoljstvom pjevao uz zvuke gusala.
U ovoj vladičinoj pjesmi ruski car Nikolaj I je predstavljen kao zaštitnik svih balkanskih hrišćana, bez obzira na nacionalnost, od strašnih i nepobjedivih Turaka. Strah Turaka, koji je izazvan pominjanjem njegovog imena, mnogo je lijepo izražen u riječima dostojanstvenog sultana. Kad čuju za njega, njih uhvati strah samo ako je „Moskov“ objavio rat, nikome od njih nije milo, jer je sa njim uzaludno ratovati, oni sa tugom pričaju da od kada je Petar postao car, oni trpe poraze u svakom boju i njemu su predali pola svoga carstva i sada „Moskov“ hoće da im uzme i ovu drugu polovinu. Stari mudrac Nastradin, koji je pozvan da posavjetuje sultana, predlaže mu da pristane na sve zahtjeve ruskog cara, jer će svaki „Moskovljanin“ radije poginuti za svoga cara i svoju vjeru, nego da postane car u Turskoj. U nastavku priče slijede uspomene mudraca Nastradina, koji se sjeća svih ratova, svake bitke i stalnog ratovanja sa „Moskovljanima“, sa kojima se postiže pjesnička personifikacija sudbine Turaka u prošlosti i sadašnjosti. Kroz njegove riječi Njegoš je slikovito objedinio mitološke događaje i opisao satirično-groteskne „muke“ Turaka, koje je izazivao strah od herojstva „Moskovljana“. Za vrijeme Petra I, kad su vođeni neprekidni ratovi sa Rusima, mudracu Nastradinu je kosa tri puta opadala i tri pita ponovo izrastala i imala je boju krvi. Ali, on je mogao da podnese i Petra, dok se nije rodila „velika kaurka“ (Katarina II) i postala „Moskovska“ carica. Od njenoga straha i straha njenog generala Kutuzova ispali su mu svi zubi „iz gornje i donje vilice“. U toj bici su Turci bili poraženi do nogu, tu se istaklo 12 velikih turskih junaka, a kad su oni pobjegli i svi ostali su pobjegli. Prema njegovim riječima, Turci su se pokazali kao kukavice i svi su bježali kuda ih oči vode i noge nose, i svi su bježali prema svom Stambolu da se sakriju kod svojih Turkinja od strašnih „kaura“. Samo je mudrac Nastradin ostao u Jedrenima, jer su ga kozaci ranili. Tu su ga doktori liječili i izvadili 74 koplja iz njegovih pleća, koja su mu kozaci zaboli u toku bjekstva. Te hiperbolizovane „muke“ mudraca Nastradina su, u stvari, Božja kazna za njega i strašna opomena i poučna lekcija porobljivačima tuđih zemalja.
Na kraju pjesme „Boj Rusa sa Turcima 1828. godine“ izražena je nada i uvjerenost da se primiče kraj vladavine Turaka u Evropi:
„I nek zna se, dokle je svijeta,/ Kako čini bolji od gorega;/ I nek znade grdni Osmanlija,/ Da kaurka može rodit cara,/Ter uz cara božijega dara./ Pa ako mu još jedanred kresne,/ Da bez čuda iz Evrope skokne:/Nek izlazi, otkuda je doša;/ Vrijeme je, skok je njegov proša;/ On ga tamo, ne bit ni ovamo./ Sve bijele vile od svijeta/ Sad pitaju Mahmuta sultana,/ Kako mu je s Rusom ratovati,/ Kakvi su mu Turci vitezovi,/Mudro li mu zbori Nastradine./ U Al’ se vile topr domislile,/ Nikolaju carske dare daju/ Pak sultana Rusine odbranu:/ Sve da vole, što je ne voleo,/Da se soli, što je ne solio./ I to bilo, istina je bilo:/ Ođe nam mir i zdravlja bilo...“
Tako je pjesnički dar mladog pjesnika našao svoj izraz u temama o Rusiji i bio je blizak narodnoj poeziji. To je bilo sasvim prirodno u zemlji, u kojoj nije bilo kuće, gdje se gusle nijesu čule, uz čije su zvuke opjevani mnogobrojni slavni podvizi narodnih junaka, čuvara srpske nezavisnosti i borbe hrabrih boraca protiv muslimanskog osvajača. (Prema mišljenju Crnogoraca: „Đe se gusle u kući ne čuju,/ Tu je mrtva i kuća i ljudi“.)
(NASTAVIĆE SE)

---