-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Uprkos svojim nastojanjima da se odmah oživi rad na konzularnoj konvenciji, Stojan Novaković je tek u martu 1887. godine dobio obavještenja o tome da će turska strana imati neke primjedbe na tekst konvencije, ali da će biti formulisane tek kada prođu Ministarski savjet. Tada je u turskom Ministarstvu inostranih poslova ponovo obrazovana komisija koja je pregledala tekst Konvencije. Ona je početkom aprila pozvala Novakovića i saopštila mu primjedbe na tekst konvencije. Prva se ticala čl. 6 projekta u kome se govorilo o ličnim pravima konzula, o njihovom oslobođenju od carina, povlasticama i imunitetima, a što je bilo saglasno sa onim što su uživali konzuli drugih država. Turke je sadržina toga člana podsjećala na kapitulaciona prava, čemu su se ozbiljno protivili. Umjesto tako formulisanog člana predlagali su da sve povlastice budu na principu reciprociteta. Bilo je s njihove strane i drugih primjedbi, ali se sve svodilo na to da se eliminiše svako odstupanje od reciprociteta i da se naglasi da je konzularna konvencija sačinjena na osnovu međunarodnog prava. Na sjednicama koje je imao u turskom Ministarstvu inostranih poslova Novaković je, međutim, pred visokim Portinim činovnicima čvrsto branio utvrđeni tekst konvencije ukazujući na činjenicu da je dio toga već u praksi primijenjen, odnosno da Srbija postupa sa turskim konzulima na osnovu međunarodnog prava. Predložio je jedino da se tekst čl. 6 proširi samo sa umetnutim riječima „pod uslovom reciprociteta”. Po savjetu srpske vlade on je, međutim, samo u krajnjem slučaju imao da prihvati primjedbu turske strane na čl. 6, ali pod uslovom da se, pored te konvencije, između Srbije i Turske zaključi jedan specijalni akt u formi zajedničke deklaracije u kome će se poimenično nabrojati prava i povlastice koji će biti uzajamno ujemčeni. Prema raspoloženju koje je vladalo na Porti njemu se činilo da će Turci ipak ostati kod toga da se prihvati čl. 6 uz modifikaciju koju je on predložio a koja bitno nije mijenjala suštinu, samo je kod Turaka uklanjala bojazan da se taj član vezuje za povlastice koje proističu iz kapitulacionih prava a ne za praksu koja se temelji na međunarodnom pravu. U rezervi je, međutim, držao kombinaciju sa deklaracijom. Sa ovim se saglasila i srpska vlada. Važno je bilo da se srpskim konzulima osigura pravo eksteritorijalnosti i pravo da se sa njima postupa isto tako kao sa konzulima ostalih država a nije bilo važno kako će i gdje će to biti formulisano. Mogla se naći ili u deklaraciji ili u samoj konvenciji formulacija koja to pruža a prihvatljiva je za tursku stranu.

U junu 1887. godine turski ministar inostranih poslova Said-paša prenio je Novakoviću da će Porta najvjerovatnije dati povoljan odgovor u vezi sa konzularnom konvencijom, ali tek poslije Bajrama i sjednice Ministarskog savjeta. I tu se stalo. Vrijeme je prolazilo a ni sa jedne niti druge strane nije bilo inicijative da se nešto pokrene. Pažnja najviših srpskih vlasti bila je, sve dok nije prošla godina dana, više okrenuta pitanju uspostavljanja željezničkih veza sa Turskom kao i sklapanju međusobnog trgovinskog ugovora. Štaviše, i turske vlasti su pitanje konzularne konvencije ostavile po strani pravdajući se da su odgovorni činovnici koji su se time bavili pretrpani drugim poslovima. Tako je ostalo sve do jeseni 1888. godine, dok se Novaković nije ponovo pojavio na Porti sa zahtjevom da se pokrene pitanje konvencije.

Veliki vezir i ministar inostranih poslova su povoljno primili Novakovićevu inicijativu. Pošto se morao izraditi novi izvještaj, najprije je trebalo utvrditi na čemu je ostalo u junu 1887. godine. Zajedničkim upoređenjem ondašnjih zabilješki, koje su i jedna i druga strana napravile, vidjelo se da su Turci napustili svoj predlog promjene čl. 6 koji su iznijeli početkom aprila 1887. godine i da su zapravo prihvatili Novakovićevu redakciju tog člana, a što je onda bio i najveći kamen spoticanja. Ministarski savjet je u novembru 1888. godine prihvatio ovu redakciju sa kojom se ustvari ranije saglasio i kao takvu je sada samo proslijedio sultanu. Sultanova izrada je izašla 12. decembra, poslije čega su 25. decembra konzularnu konvenciju potpisali Stojan Novaković i ministar Said-paša. Izvještavajući tadašnjeg ministra inostranih poslova Srbije Čedomilja Mijatovića o potpisivanju konvencije, Novaković je istakao veliku korist koju će ona donijeti razvoju odnosa Srbije sa pograničnim turskim oblastima u kojima živi srpski narod. Izražavajući zadovoljstvo zbog obavljenog posla oko koga je „trčao od kada je došao u Carigrad”, Novaković je u pismu srpskom konzulu u Skoplju Vladimiru Kariću konstatovao da se do toga došlo samo strpljivošću, istrajnošću i umjerenošću.

Novaković je početkom februara 1889. godine dobio iz Beograda primjerak konvencije koju je potpisao kralj Milan, da se obavi razmjena ratifikacija s obzirom na to da nije bilo više nikakvih smetnji da i Turci na isti način postupe. Turski primjerak se nalazio na dvoru pa se očekivalo da će ga sultan odmah potpisati. Međutim, suprotno njegovim očekivanjima, stvar je opet zastala. Novo odugovlačenje Turci su pravdali različitim razlozima čak i nehatom njihovih činovnika. Vrlo brzo se pokazalo da je nešto drugo bilo u pitanju.

(NASTAVIĆE SE)

Ilustrovati fotografijom:

07- Čedomilj Mijatović

---