- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Turski poslanik u Beogradu Zija-bej je, u izvještajima koje je uputio Porti i sultanu sredinom februara 1889. godine, stavio primjedbe na tekst potpisane konvencije u Carigradu i u formi jednog protokola (protocol explicatif) upozorio ih da je taj dokument protivan turskim interesima i da u njemu treba izvršiti izmjene. Kopiju tih primjedbi Zija-bej predao je 16. februara srpskom ministru Čedomilju Mijatoviću, a ovaj ih je sjutradan poslao Novakoviću u Carigrad.
Novakoviću, koji je, kako sam kaže, bio zaprepašćen što se u času razmjene ratifikacija traže promjene u tekstu, predstojalo je da na svaki način umanji značaj Zija-bejovih primjedbi. Radilo se o devet primjedbi od kojih su samo dvije imale nešto veći značaj. U pitanju je najprije bio opet čl. 6 oko koga se vodila najveća borba. Zija-bej je želio da ga prosto izbriše tvrdeći da je riječ o kapitulacionom pravu, čime je zapravo htio da poništi nešto što je već bilo odobreno, a to znači da se srpski konzuli stave u red običnih građana podvrgnutih svim turskim propisima bez izuzetka. Druga važna primjedba bila je usmjerena na to da se ograniči pravo srpskim konzulima na dizanje srpske zastave na jarbol u konzulatu u vrijeme srpskog državnog praznika Cvijeti. A sve ostale primjedbe bile su bez značaja. Novaković je zato odmah napravio plan: najprije da odlučno traži razmjenu ratifikacija koja je bila dogovorena, a ako ne uspije u tome, onda da pokuša da se sve svede na to da u protokol o ratifikaciji uđu neke primijenjene formulacije koje bi više zadovoljile samoljubivost druge strane nego što bi predstavljale glavne promjene. Međutim, prije nego je krenuo u akciju saznao je da su na Porti i sami bili veoma iznenađeni prispjelim Zija-bejovim protokolom. Do njega je još stiglo i objašnjenje: da bi se sultan zadovoljio ako bi se bar nešto od primjedbi prihvatilo pa bi se zatim obavila ratifikacija. „Najviše što možemo učiniti je da ublažimo stilizaciju“, prenio je Novaković svoj utisak srpskoj vladi. A to mu je, u stvari, bliže odredilo domete onoga dokle će moći stići.
U času kada se Novaković spremao da krene sa diplomatskim pritiskom na Portu, došlo je u Srbiji do promjene i vlade i vladara. Pošto su na izborima u decembru 1888. godine pobijedili radikali i radikalska skupština potom u januaru 1889. godine izglasala novi ustav, pripremivši teren za jednu stabilnu radikalsku vladu, početkom marta abdicirao je kralj Milan u korist maloljetnog sina Aleksandra. Namjesništvo je vladu povjerilo Savi Grujiću, koji je preuzeo i resor ministra inostranih poslova. Iako se s pravom moglo računati da će znatan dio državnih položaja morati da napuste pristalice naprednjaka, ipak nije došlo do promjene poslanika u Carigradu. Grujić je zadržao Novakovića na tom mjestu, u čemu je, po svoj prilici, presudila potreba da se u politici prema Turskoj nastavi dotadašnjim putem.
Jedan od prvih dogovora Grujića i Novakovića odnosio se upravo na konzularnu konvenciju. S obzirom na to da je početkom aprila 1889. godine trebalo da u Carigradu kraće vrijeme boravi kralj Milan kao gost sultana, Grujić i Novaković bili su istog mišljenja da tu priliku treba iskoristiti da bi se izvršila ratifikacija konzularne konvencije. Očekivanja se, međutim, nijesu ispunila. Kralj Milan je odbio da se u to miješa pa Novakoviću nije preostalo ništa drugo nego da pritiska Turke kako bi se došlo do kraja. Prema utiscima koje je mogao steći činilo mu se da konvencija neće moći proći bez nekog dodatka u vidu eksplikativnog protokola. „Činiću sve da se stvar ratifikuje bez ikakvog protokola“, izvijestio je Novaković Grujića 16. aprila, nagovijestivši mu da će, ako ne mogne drugačije, pristati jedino na nešto izmijenjene tačke kako bi se spasila konvencija i prava koja su njome stečena. U maju 1889. godine zaiskrila je nada, ali samo zakratko, da se poboljšaju izgledi za povoljno okončanje sudbine konvencije.
Turski Ministarski savjet je, kako je Novaković bio tada izviješten, donio odluku kojom je umjesto Zija-bejovih primjedbi usvojio neke blaže formulacije koje bi ušle u posebni eksplikativni protokol koji će se potpisati pri izmjeni ratifikacija, čime se u stvari osnovni tekst konvencije ne bi dirao. Početkom jula došla je vijest da je cijela stvar zapela u Dvoru. Novakoviću nije bila poznata redakcija usvojena na Porti jer mu nije bila saopštena niti se to moglo učiniti bez odobrenja sa Dvora, a koje nikako nije stizalo. Zato je u narednim mjesecima, iz opreza, neprekidno ponavljao na Porti da traži ratifikaciju bez ikakvih dodataka zapravo onako kako je ranije bilo ugovoreno. Razumije se, bio je spreman i da, ukoliko dođe do rasprave o predlogu Porte, ide na to da ga što više ublaži, skrati i zatim prihvati.
Prolazilo je vrijeme a sa Dvora nijesu dolazile nikakve vijesti o vraćanju teksta konvencije Porti. U Beogradu su bili ozbiljno zabrinuti. Prema riječima samog predsjednika vlade Save Grujića koje je iznio u pismu Novakoviću pitanje ratifikacije konzularne konvencije je najviše zaokupljalo njegovu pažnju. On je podržavao Novakovićevo nastojanje da iskoristi svaku priliku da interveniše kod turskih velikodostojnika.
(NASTAVIĆE SE)

---