- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Stojan Novaković i Sava Grujić sa zabrinutošću su od jula 1889. godine pratili i razvoj kritskog pitanja koje je zbog pokreta tamošnjeg grčkog stanovništva prijetilo da Turke toliko okupira da se samo njime bave a da sva ostala stave po strani. Novakovićeve predstavke na Porti nijesu se nimalo učinile popustljivijim da prekine sa odlaganjem odluke. Turski ministar Said-paša je, međutim, stalno ponavljao Novakoviću da bude smiren i strpljiv, podsjetivši ga jednom prilikom, 18. avgusta 1889. godine, na staru tursku poslovicu „da strpljenje od kisela grožđa načini halvu“. Novaković se obraćao i sultanovoj kancelariji, ali bez uspjeha. „Cijela stvar ne miče s mjesta“, napisao je 30. oktobra 1889. Grujiću. S obzirom na to da su se upravo tada u Carigradu pravile pripreme za dolazak njemačkog cara, nije se ni nadao da će za izvjesno vrijeme iščupati neki odgovor.
Pošto su se u novembru 1889. godine završile svečanosti povodom dočeka njemačkog cara, a u isto vrijeme se sve više pogoršavali tursko-grčki odnosi, Novakoviću se učinilo da je nastupila prilika da otpočne ponovo da pritiska turske vlasti ne bi li se najzad nešto pokrenulo u vezi sa konvencijom. Informacija koju je sredinom novembra dobio posredstvom Surej-beja, sultanovog prvog sekretara, da će konvencija biti potpisana, ali da postoji predlog da uz nju ide i neka eksplikativna deklaracija, odnosno protokol, i da se najprije mora raspraviti sadržina tog dokumenta, Novakovića je odvela na Portu odlučnog u zahtjevu da se odmah pristupi konačnom rešenju tog pitanja. Na sastancima koje je 25. novembra imao sa ministrom Said-pašom i njegovim pomoćnikom Artin-pašom, glavnim pregovaračem u vrijeme kada se sklapao tekst konvencije, njemu je prvi put stavljena na uvid eksplikativna deklaracija koju je Porta sastavila i uputila sultanu. Pošto je tada samo pročitao taj tekst, a da nije komentarisao njegovu sadržinu, on je jedino izjavio da je svaka eksplikativna deklaracija izlišna i da srpska vlada traži da se bez nje ratifikuje konzularna konvencija onakva kakvu je sa Said-pašom potpisao.
Proučivši, međutim, pažljivo i na miru sadržinu deklaracije, Novaković je vidio da predloženi tekst manje-više ne može pretjerano škoditi konvenciji. Nekadašnji Zija-bejov predlog deklaracije u devet tačaka bio je sveden na tri tačke koje suštinu konvencije nijesu mijenjale. Izuzetak je donekle jedino bila tačka o prethodnom međusobnom dogovaranju dvije strane u vezi sa podizanjem zastave prilikom državnih svetkovina, ali joj je formulacijom o reciprocitetu oduzeta svaka sadržina koja bi vrijeđala dostojanstvo Srbije. Na Novakovićev izvještaj o tome svojoj vladi Grujić je odgovorio 30. novembra da se prihvati deklaracija ali bez sporne tačke o zastavi. Ovo saopštenje Novaković, međutim, nije upotrijebio na Porti, nego je čekao da dobije odgovor na njegovu kategoričnu izjavu da se konvencija prosto i čisto ratifikuje.
Novakovićev zahtjev razmotren je na ministarskoj sjednici 4. decembra 1889. godine. Prelazeći preko Zija-bejovih primjedbi, turski ministri su predložili sultanu da se ratifikacija konzularne konvencije izvrši onako kako je dogovoreno i kako traži srpska strana. Novakoviću je tako jedino ostalo da prati kako će se stvari dalje razvijati i da čeka odluku Dvora. U januaru 1890. godine obaviješten je da se očekuje dolazak u Carigrad Zija-beja i da se, do tada, neće ništa raditi. Zija-bej je upravo tada stigao i prema Novakovićevim saznanjima opet je sve pokvario. Sultan je odbio da ratifikuje konvenciju bez deklaracije i zatražio je od Porte da ministri još jednom ispitaju Zija-bejove primjedbe. O tome se razgovaralo na Ministarskom savjetu u februaru 1890. godine pa je odlučeno da jedna komisija prouči pitanje o eksplikativnoj deklaraciji ili protokolu i sačini predlog. Bilo je očigledno da su se stvari neprekidno vraćale na jednu istu tačku bez koje neće proći konvencija i da predstoji novo odlaganje. Ministarski savjet je napokon na svojoj sjednici, održanoj 16. marta 1890. godine, donio odluku da ne može biti razmjene ratifikacija bez eksplikativne deklaracije, a njen tekst je trebalo da spremi spomenuta komisija. Na Porti su poslije toga zaćutali, a nije se oglašavala ni srpska strana, pa je tako opet nastupio dugi period kada je cijela stvar sa konvencijom stajala u mjestu.
U februaru 1891. godine došlo je do promjene vlade u Srbiji, što nije bilo bez uticaja na otvorena pitanja u vezi sa odnosima s Turskom. Vladu je obrazovao Nikola Pašić, ali je Ministarstvo inostranih poslova povjerio Mihailu Đorđeviću. Spoljna politika Srbije, kako je bilo naglašeno u cirkularu ministra Đorđevića srpskim predstavnicima na strani, trebalo je da ide istim pravcem i da stremi „istom cilju“ kao politika prethodne vlade. Prema Turskoj je, dakle, vlada mislila da vodi obazrivu, opreznu ali i aktivnu i prijateljsku politiku s ciljem da, pored ostalog, reguliše mnoga pitanja koja su bila od značaja za nastavljanje akcije Srbije u Staroj Srbiji i Makedoniji. Ministar Đorđević je, s tim u vezi, najprije u aprilu 1891. godine održao u Beogradu konferenciju sa svim srpskim konzulima u evropskoj Turskoj s ciljem da se međusobno poveže njihova aktivnost kako bi cijela srpska zvanična služba u Turskoj djelovala homogenije. [...]       (NASTAVIĆE SE)

---