-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U maju 1894. godine, na mjesto poslanika u Carigradu došao je Vladan Đorđević. Radilo se o uglednom srpskom političaru, ličnosti bliskoj dvoru Obrenovića, koji je prije toga kao poslanik u Atini bezuspješno pokušavao da ostvari srpsko-grčki sporazum o podjeli Makedonije. On je na novom poslaničkom mjestu imao da radi na ispunjavanju više političkih zadataka, od kojih su na prvom mjestu bili ratifikacija konzularne konvencije i postavljanje srpskih vladika i otvaranje srpskih škola u Makedoniji.[...]
Đorđevićeva nastojanja da se što prije okonča stvar sa konvencijom pokazala su se, međutim, kao bezuspješna. Nijesu pomagali nikakvi razlozi koje je predočavao da bi se dobio sultanov potpis, pa ni onaj da bi to imalo povoljan uticaj na odnose između dvije zemlje. Svoje novo odugovlačenje Turci su pravdali starim i novim razlozima. Najprije su navodili da je sultan neraspoložen zbog jermenskog pitanja i ponašanja Engleske i da je s njim teško o nečem drugom razgovarati osim o tome. Potom su se izgovarali greškom u turskom prevodu deklaracije koja ide uz konvenciju. Napokon, u junu 1895. godine, veliki vezir Dževad-paša obećao je da će sultan odmah ratifikovati konvenciju čim se sporazumije sa velikim silama o jermenskom pitanju. Po ocjeni Đorđevića, bio je to, kako se izrazio, „zračak nade da se jedanput iščupa ta konvencija na kojoj su se izmučili svi moji prethodnici još od Jevrema Grujića”.
U julu 1895. godine, na čelo srpske vlade došao je Stojan Novaković. Ovaj veliki poznavalac prilika u Turskoj je, kao što se i moglo očekivati, tu zemlju stavio u prvi plan spoljne politike svoje vlade. U to vrijeme osjećala se opšta zategnutost u Turskoj. Pokret Jermena prijetio je da izazove ozbiljnu krizu u Maloj Aziji. Nezadovoljstvo grčkog stanovništva na Kritu tamošnjom turskom upravom moglo je da dovede do ozbiljnih sukoba na grčkim ostrvima. Posebno je bilo važno što se u Makedoniji osjećala velika aktivnost Bugarske, koja ne samo da je išla na to da stekne prednost u zadovoljenju svojih nacionalnih i teritorijalnih ambicija, nego je htjela i da se tamo direktno umiješa. U Sofiji je, u martu 1895. godine, bio osnovan makedonski komitet koji je, obilato pomagan od bugarskog dvora i vlade, odmah krenuo da šalje čete i izvodi oružane akcije u Makedoniji. Tako je u prvoj polovini jula jedna bugarska četa zapalila Melnik. Izgledalo je da može doći do opšteg oružanog pokreta u Makedoniji. U isto vrijeme je bugarska vlada počela da traži pet vladičanskih stolica u Makedoniji. Sve to uticalo je na opredjeljenje Novakovićeve vlade da, pored ostalog, odmah pojača i svoju aktivnost u Carigradu ne bi li Turska zauzdala bugarske pretenzije. Pored ostalog, trebalo je spriječiti da Bugari dobiju tražene berate, a u isto vrijeme razviti sopstvenu aktivnost na dobijanju srpskih vladika u Turskoj, na prvom mjestu u Raško-prizrenskoj i Skopskoj eparhiji. A to je, razmije se, značilo da treba vršiti pritisak na Portu i u isto vrijeme nuditi joj prijateljstvo i saradnju.
U tako programiranoj politici vlade Stojana Novakovića, konzularna konvencija zauzimala je značajno mjesto. Postojao je utisak da bi se okončanjem cijelog započetog postupka oko nje riješilo jedno pitanje koje je dosta opterećivalo srpsko-turske odnose, a pružila bi se mogućnost srpskim konzulima da lakše i bezbolnije razvijaju svoju aktivnost. Na pitanje sultana, upućeno posredstvom poslanika Đorđevića odmah po obrazovanju Novakovićeve vlade, o tome kakvo će biti držanje Srbije u slučaju ozbiljnih događaja koje bi mogli izazvati Bugari, Novaković je odgovorio, prenijevši riječi kralja Aleksandra, da Turci mogu računati na Srbiju, ali pod uslovom da je zadovolje u crkvenim stvarima i da ratifikuju konzularnu konvenciju. Čini se, međutim, da je opšta situacija u Turskoj 1895. godine kod najviših turskih vlasti stvorila nešto povoljniju atmosferu za očuvanje dobrih odnosa sa Srbijom, pa je, samim tim, uticala i na raspoloženje da se nešto učini sa konzularnom konvencijom. Novi turski ministar inostranih poslova Turkan-paša je u tom smislu 29. jula poslao obavještenje poslaniku Đorđeviću da je sultan naredio Porti da se što skorije okonča posao oko konzularne konvencije. Da se stvar zaista približila kraju, moglo se zaključiti iz riječi Turkan-paše da se mora odmah napisati novi instrument za ratifikaciju jer je stari dokument za ratifikaciju srpske strane potpisao kralj Milan, koji više nije na vlasti a niti je isti srpski poslanik u Carigradu koji je potpisao konvenciju, dok je sa turske strane potpisnik Said-paša, koji nije više ministar inostranih poslova. Sve drugo ostalo bi isto, jedino bi se u tekstu konvencije dodao jedan član u kome bi bila sadržana odredba kojom se srpska vlada odriče da će otvoriti konzulate u provincijama Hedžasu i Jemenu. S obzirom na to da je i deklaraciju trebalo dopuniti tekstom o rekvizicijama, to je podrazumijevalo da bi se morao sačiniti novi integralni tekst i konvencije i deklaracije. Sa turske strane insistiralo se da se to što hitnije obavi i stavljalo se u izgled da će se u toku dvije naredne nedjelje cijela stvar definitivno okončati. To su, zatim, u avgustu, poslaniku Đorđeviću ponovili i u Veziratu, obavijestivši ga da je teskerom naređeno Ministarstvu inostranih poslova da spremi novi turski tekst, a da je sultan „nestrpljiv” da se to što prije svrši. Sve bi se završilo tako što bi se cio predmet odmah vratio Porti, pa bi se, kada se sve to tamo pretrese, konvencija mogla potpisati kroz osam dana.
(NASTAVIĆE SE)

---