-Piše: Borivoje ĆETKOVIĆ

Vrijedan pažnje je i podatak koji je dr Rastoder preuzeo od Pantelije Jovovića, radikala, da Marko Daković nije podnosio Spasojevića. Onemogućio je njegov izbor u Izvršni odbor, pa niti je bio član delegacije koja je išla u Beograd, pa ni u Privremeno Narodno predstavništvo. Pašić ga nije zaboravio – pozvan je da bude član delegacije KSHS pri Mirovnoj konferenciji u Parizu. I novostvorena država mu je pamtila usluge – bio je izabran za velikog župana u Čačku i za člana Državnog savjeta u Kraljevini Jugoslaviji. Dr Rastoder napominje da je Spasojević objavljivao brošure, ali ni on ne navodi njegovu knjižicu posvećenu ujedinjenju Crne Gore i Srbije.Za svoje savremenike, i za kasnije generacije, Nikola Pašić je važio za najvećeg i najmudrijeg srpskog državnika. Divili su se njegovom prestižu, slavi i političkom lukavstvu. Spremajući se za „veliko djelo oslobođenja i ujedinjenja” želio je da se što prije „utvrde međe srpskih zemalja, koje bi, tako omeđene, ušle u zajednicu sa Hrvatima, i Slovencima. On nije bio protiv zajedničke države, ali je želio da se unaprijed zna ko šta u nju unosi”, ocjena je Slobodana Jovanovića. Kada je riječ o ujedinjenju Srbije i Crne Gore i ostvarivanju državnih ciljeva srpske vlade, Pašić se nije opterećivao izborom ljudi koji su sa srpskom vojskom došli u Crnu Goru kao posebni „emisari” i „putovođe” – nije mu smetala njihova politička prevrtljivost i nemoralnost.
Na kakav će prijem ovi njegovi ljudi, nekadašnje pristalice kralja Nikole, naići kod naroda u Crnoj Gori, a posebno kod omladine, nije ga mnogo interesovalo. Poznavanjem istorije Crne Gore i Crnogoraca, za koje je još vladika Rade rekao da ih nije lako upoznati, Pašić se nije mogao pohvaliti. Za posebnost crnogorsku, istorijski stvorenu, nije imao sluha – čvrsto je bio ubijeđen da se parama može sve riješiti. Predsjednik srpske vlade nije se obazirao ni na mišljenje Svetozara Markovića, koji je svojevremeno upozoravao na postojanje posebnosti Crne Gore, stvorene istorijom, i savjetovao da se prilikom ujedinjenja o tome mora voditi računa.

„Srdačni doček” u Podgorici članova Odbora

„Srdačni doček” članova Privremenog centralnog izvršnog odbora u Podgorici detaljno je opisao Jovan Ćetković u Ujediniteljima Crne Gori Srbije.
„Odmah poslije oslobođenja stigli su preko Peći i Andrijevice u Podgoricu: Svetozar Tomić, Janko Spasojević, Petar Kosović, kao članovi Centralnog izvršnog odbora za ujedinjenje, da kao neki izaslanici i misionari Srpske vlade, bar kako su se oni sami predstavili, dođu u dodir sa viđenijim ljudima u Crnoj Gori i izvrše pripreme za ujedinjenje Crne Gore i Srbije”.
Skupu je mogla da prisustvuje samo gospoda, dok običan svijet nije imao pristupa. Početak nije dobar – ulaze „oglašeni intelektualci i činovništvo”, a sirotinji ostaje ulica. Ako se po jutru dan poznaje sticao se utisak da će se sve završiti po onoj narodnoj poslovici „Sjaši Kurta da uzjaše Murta”. Gospodara i glavare Crne Gore zamijeniće novi gospodari i gospoda novostvorene SHS države, a običan narod će i dalje da tegli jaram – da živi paćenički.
Ćetković se osvrnuo i na govor Svetozara Tomića.
„On i drugovi mu iz ovog odbora pohitali su, kao sinovi ovih gora, da nam pomognu i da nam pokažu put kojim treba ići, kako nas intrigatori i tuđi agenti ne bi poveli stranputicom... Tomić je završio, i opet svak ćuti. Niko ni riječi da prokameni, niko da reče barem `tako je – ili – nije tako`.
Posebnu pažnju pisac „Ujedinitelja...” je posvetio i istupanju Mata Pavićevića, advokata iz Podgorice, koji je govorio o ulozi tzv. Centralnog odbora.
„Kao gosti i kao braća”, rekao je Pavićević”, uvijek nam dobro došli i vi i drugi koji imaju tu sreću, da se poslije nečuvenih muka i stradanja vrate u porobljenu otadžbinu. Ali kao neki učitelji, kao neke putovođe, kao neki naročito apostoli nijeste morali znojiti vaše gojne konje kroz naše tijesne klance, niti, pak, trošiti vaše bijele pare u ove crne krševe. I bez vas, gospodo, mi smo znali i znamo, kojim putem valja poći, te je bio izlišan vaš dolazak u tu svrhu. (pod. B.Ć.)
„Mi smo oduvijek težili bratskoj zajednici, i sad ćemo bez mnogo razmišljanja gurnutu nogom u sve prepreke koje stoje na putu narodnom ujedinjenju. Žrtvovaćemo i obije krunisane glave i u slobodnoj republici čvsto ćemo stegnuti bratske ruke”.(J. Ćetković, „Ujedinitelji...” 1940: 273.)
(Nastaviće se)

---