-Piše Borivoje Ćetković

Skupu su prisustvovali i ljudi kralja Nikole (Savo Vulertić, komandir Andrija Raičević i dr.) Ako uporedimo govore ove dvojice „emisara” uočljive su velike razlike: Spasojević je u svom obraćanju narodu u Andrijevici, kralju Nikoli stavio na dušu dosta grehova, dok je Tomić u Podgorici onako uzgredno pomenuo kapitulaciju Crne Gore. Vidjeli smo kako je reagovao i kakvu je dobrodošlicu zaželio „gostima” advokat Pavićević, „narodni poslanik u onoj kapitulacionoj skupštini crnogorskoj”, inače republikanac po ubjeđenju.
Nezadovoljan govorom Tomića, ponašanjem, pa i izgledom članova Odbora (pojavili su se u čistim, ispeglanim odijelima među masom pocijepane odjeće), Ćetković se pita zar u Srbiji „zbilja smatraju da u ovim gorama žive divlji krmci i medvjedi, ili su izgubili pamet – tek drukče se ne da objasniti kako se je moglo doći na ovakvu ideju, da nam šalju, u ovako teškoj i delikatnoj misiji, ove i ovakve ljude... Ako se ujedinjenje bude sprovodilo preko ovakvih misionara strah me je da oni, svojom neumjesnošću, svojom plašnjom i šeprtljanstvom, ne razruše mjesto da sazidaju zgradu narodnih ideala”.(J. Ćetković, 1940:271, 272)
Ćetković iznosi mišljenje omladinaca o „emisarima” poslanim iz Srbije da pripreme narod za ujedinjenje – smatra ih nesposobnim i s obzirom na svoju političku prošlost nepodobnim za ostvarenje ideala kojem je težila većina stanovništva Crne Gore. Mada je Ćetković svoju knjigu Ujedinitelji Srbije i Crne Gore izdao 1940. godine, neposredno pred izbijanje Drugog svjetskog rata, nije se upuštao u razmatranje motiva kojima se rukovodila zvanična Srbija u izboru baš ovih „emisara” – pojedini od njih u narodu su bili upamćeni kao poslušnici knjaza i kralja Nikole.
„Emisarima” sam dao mnogo prostora – njihovi nastupi izazivali su kod naroda, a posebno kod omladine, veliko nezadovoljstvo. Da li je riječ o ujediniteljima koji su radili na ujedinjenju Crne Gore i Srbije po instrukcijama srpske vlade i Nikole Pašića? Mislim, da jeste. Postoji i drugo, suprotno mišljenje, a iznio ga je Svetozar Tomić u svojoj knjižici posvećenoj ujedinjenju Crne Gore i Srbije. (B. Ćetković)
(1928). On negira ocjene o uticajima sa strane na rad „emisara”, Pašićevih ujedinitelja, i kaže da je „privremeni Centralni izvršni odbor za narodno ujedinjenje, koji je ovim poslovima rukovao, bio potpuno odvojen od svake centrale... te da je prekinuo svaku vezu sa Ministarstvom inostranih dela Srbije, kao i sa Parizom gdje se nalazio Središnji Crnogorski odbor”. Tomić je izričit: „nikakvih veza niti uputa nije imao, niti je mogao imati ni sa koje strane”. Njegove argumente prihvatio je i dr Bojović konstatujući da „ovo mišljenje Svetozara Tomića jasno kazuje da je Crna Gora bila spremna da se ujedini sa Srbijom bez ikakvih instrukcija sa strane. Bilo bi razumije se, sve uzaludno – ne samo instrukcije i uputstva nego čak i sila – da se osujeti takvo rješenje, jer je crnogorski narod u ogromnoj većini bio odlučan za ujedinjenje, a naročito omladina”. (Bojović, Podgorička skupština 1918, Dokumenta 1989. XX)
Nesporno je da su crnogorski narod u ogromnoj većini, a naročito omladina, bili spremni da izvrše ujedinjenje, što, naravno, ne mora da znači da je šef Crnogorskog odsjeka pri Ministarstvu inostranih dela Srbije sa svojim ujediniteljima došao u Crnu Goru bez instrukcija i uputstava. Skup u Andrijevici, proglasi koji su upućivani Crnogorcima, zatim „srdačan” doček „emisara” u Podgorici i „dobrodošlica” koju im je zaželio advokat Pavićević, ne potvrđuju Tomićevo mišljenje. Pomenimo i to da se dr Bojović, koji se često poziva na Ćetkovićeve „Ujedinitelje...”, uzgred dotakao dočeka „emisara” u Podgorici.
Cijenim da je čitaoca trebalo upoznati sa političkim aktivnostima unionista i separatista koje su prethodile donošenju Odluke Podgoričke skupštine, jer to je uslov bez kojeg ne možemo proniknuti u rad poslanika, njihove rasprave, glasanje, izbor skupštinskih tijela.
Kasniji događaji (rasprave na sjednicama skupštine, glasanja, izbori u tijelima Skupštine) pokazaće da među pristalicama ujedinjenja postoje političke grupacije, struje: Pašićevi ujedinitelji, klubaši, pristaše narodne stranke i omladinci- ujedinitelji – utopisti. I među omladinom postoje političke i ideološke razlike, ali ih je spajala beskompromisna borba za svrgavanje kralja Nikole i vatrena želja da se što prije ostvari ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Udarnu pesnicu omladinskog pokreta činili su socijalisti – njihovi zahtjevi su radikalni i revolucionarni..
Nije li Đilas u pravu kada govori o ujediniteljima koji su išli „za slanom šakom Pašićevom”, koji su „trošili bijele pare u ove crne krševe naše”, kako im je rekao u Podgorici advokat Mato Pavićević. Separatistički istoričari, i ne samo oni, precenjuju ulogu „emisara” u ujedinjenju, da bi prikrili evidentnu činjenicu da je presudnu ulogu u ujedinjenju imala ogromna većina stanovništva Crne Gore, decenijama tlačena i terorisana knjaževom, odnosno kraljevom despotijom, kao i omladinci ujedinitelji – utopisti. (Nastaviće se)

---