-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Mada je u načelu osuđivala uplitanje svojih kadrova u poslove diplomatskih predstavništava, KPJ je takvo ponašanje tolerisala u SAD, jer je bila nezadovoljna ponašanjem ambasadora Save Kosanovića, koji je označen kao „građanin” i optužen da izbjegava „kolektivan rad i saradnju drugova iz ambasade”.

SAD su bile među zemljama u kojima su se poslije rata nekomunisti zadržali na visokim diplomatskim položajima. Ambasador u Vašingtonu bio je Sava Kosanović. Poput Stanoja Simića i on je bio nekomunista koji se tokom rata opredijelio za NOP. Emigriravši 1941. iz zemlje kao ministar, Kosanović je veoma rano počeo da zauzima kritičko mišljenje prema emigrantskoj vladi, ambasadoru Fotiću i uopšte svima koji su podržavali generala Mihailovića, i da iskazuje simpatije prema NOP-u. Već u 1942. je bio jasno uočljiv njegov razlaz sa emigrantskom vladom. Odluke Trećeg zasjedanja AVNOJ-a 1943. podržao je čim je saznao za njih. Marta 1944. je iz Njujorka poslao telegram povjereniku za inostrane poslove NKOJ-a Josipu Smodlaki u Bari, u kome je iskazao „poštovanje i simpatije” njemu, tj. indirektno i NKOJ-u. Kosanović je time i direktno priznao partizansku vladu i, na neki način joj se stavio na raspolaganje. Posebno je ukazao na opasnost od „antijugoslovenske propagande” u Americi i to „od prvog dana sloma Jugoslavije”, misleći time svakako na rad Konstantina Fotića i Jovana Dučića.

Više izvora iz vrha partizanskog pokreta i KPJ potvrđivalo je zadovoljstvo njegovim držanjem prema NOP-u tokom rata. Kosanović je prisustvovao razgovorima na Visu 1944. kao član londonske vlade i po svjedočenju Kardelja, od svih članova vlade je zauzimao „najjasnije i najpoštenije stavove... On nas je podržavao praktično od početka do kraja razgovora i, u stvari, bio je u stalnom sukobu sa Šubašićem”. Kardelj je zapisao da se od svih članova londonske vlade koji su ušli u Titovu vladu marta 1945. samo Kosanović držao „pošteno i aktivno sve do svoje smrti”. O njemu se veoma pozitivno izrazio i Vladimir Velebit. Javivši 7. avgusta 1944. iz Londona Brozu da su u englesku prestonicu došli Kosanović i Cankar, Velebit je prenio da je sa Kosanovićem dugo razgovarao i da je on „odličan, na njega se možemo pouzdati”.

Ostavljajući nekomunistu za ambasadora, KPJ se potrudila da ga okruži svojim kadrovima: 1947. godine savjetnici su bili komunisti Slavko Zore, Sergije Makiedo i Slobodan Ivanović, a sekretar – komunista Pero Dragila. Osim Kosanovića, čak i 1949. vanpartijci u Ambasadi su bili obojica drugih sekretara, Vasilije Perendija i Jovan Radoman, dok su članovi KPJ bili savjetnici Mirko Sardelić i Slavko Zore, prvi sekretar Dejan Kostić i opunomoćeni ministar Milenko Filipović. Svi nekomunisti su u inostranstvu službovali još od 1946, dok je od komunista na diplomatskim položajima samo Zore bio duže vrijeme u inostranstvu – od aprila 1945. godine. Slično je bilo i sa generalnim konzulatima u Njujorku i Čikagu. U Njujorku je 1947. generalni konzul bio Miodrag Marković, vanpartijac, a na tom mjestu je bio i dvije godine kasnije, takođe bez partijske knjižice. Tek je kasnije na mjesto prvog sekretara stigao partijac Nikola Kožulj. U Čikagu je 1947. generalni konzul bio Vladimir Vukmirović, nekomunista. I on je ovu dužnost obavljao i 1949. i, poput Markovića, ni on do tada nije ušao u KPJ. U ovom konzulatu još jedna diplomatska ličnost bila je vanpartijac – treći sekretar Stojan Krstić, koji je službovao još od 1945, najprije kao službenik, potom kao treći sekretar. U ovom konzulatu komunisti na diplomatskim mjestima bili su 1949. Mitko Ilijev i Vinko Knol, prvi sekretari. Tako su 1949. u Ambasadi u Vašingtonu na važnim diplomatskim mjestima bila trojica nekomunista i četvorica komunista, u Konzulatu u Njujorku jedan nekomunista i jedan komunista, a u konzulatu u Čikagu dvojica komunista i dvojica nekomunista, pa je jasno da je u sva tri diplomatska predstavništva postojao paritet komunista i nekomunista, čak i četiri godine poslije rata.


(NASTAVIĆE SE)

---