-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Suprotno od ambasade i konzulata u SAD, na čelu Stalne misije Jugoslavije pri OUN u Njujorku bili su komunisti Jože Vilfan i Aleš Bebler. Sva diplomatska mjesta u misiji 1949. godine zauzimali su komunisti ili kandidati za KPJ: Aleš Bebler (van zvanja), Jakša Petrić (opunomoćeni ministar) i Ratko Pleić (savjetnik druge klase) bili su članovi, a Miša Levi i Đuro Ninčić (savjetnici druge klase) kandidati za KPJ. Na čelu Trgovinskog izaslanstva u Vašingtonu bio je komunista Beno Habijanić, dok je vojni izaslanik najprije bio pukovnik Tartalja, a potom potpukovnik Mirko Bulović i general Danilo Lekić, svi komunisti. Početkom pedesetih godina kadrovska situacija među diplomatama u SAD postala je još povoljnija za KPJ, jer su tada neki od nekomunista na vodećim diplomatskim mjestima u ambasadi i konzulatima postali kandidati, a ubrzo i članovi KPJ: Stojan Krstić je postao kandidat, Vukmirović i Perendija su, prema podacima iz 1952, već bili članovi KPJ, Miodrag Marković je takođe postao komunista, doduše samo zato što je na tome insistirao ambasador Vladimir Popović, iako je postojalo nezadovoljstvo komunista zbog toga što je Marković bio „građanin sa tuđim shvatanjima i nama stranom političkom koncepcijom”. Osim toga, Kosanovića je na mjestu ambasadora zamijenio partijski kadar Vladimir Popović. Tako je KPJ slanjem kadrova iz zemlje krajem `40-ih godina i primanjem u članstvo nekomunista koji su od ranije radili kao diplomate, početkom `50-ih, uspostavila punu dominaciju nad diplomatskim kadrom Jugoslavije u SAD.

Nesporazumi komunista sa Kosanovićem počeli su odmah poslije njegovog dolaska na mjesto ambasadora. On je „od prvih dana” počeo da kritikuje „opći politički stav” i jugoslovensku politiku prema SAD. U pismu Josipu Brozu od 7. aprila 1948. žalio se da nije dobijao propagandni materijal iz zemlje, iako su u SAD postojali dobri uslovi za propagandu, da ambasada, i pored njegovih traženja, nije pojačana jednim „čovjekom od znanja, mada je ovo mjesto vanredna škola i vanredna osmatračnica”. Osim različitih stavova u pogledu vođenja državne politike prema SAD, partijci i Kosanović su imali sasvim različito mišljenje o nekomunističkim kadrovima u diplomatskim predstavništvima u SAD.

Da je partijski vrh bio svjestan da se ne može sasvim pouzdati u Kosanovića, ali da on i dalje mora da ostane ambasador, pokazuje depeša Aleksandra Rankovića Kardelju, upućena 16. septembra 1946. Pošto je Kosanović trebalo da putuje u Meksiko da bi predao akreditive, Ranković je predlagao da ga na putu prati Slavko Zore, kao odan partijski kadar, ali je dobro znao da se to Kosanoviću neće svidjeti, pa je predložio Kardelju da ga on podsjeti na predaju akreditiva i sugeriše da bi trebalo Zore da ga prati. Po svemu sudeći, do ove intervencije je došlo na traženje partijskih kadrova iz ambasade u Vašingtonu, pa je ovu njihovu ideju Ranković proslijedio Kardelju. O stepenu nepovjerenja u Kosanovića svjedoči i tvrdnja jednog službenika da je ambasada u SAD imala dvije šifre za komunikaciju sa Beogradom: jedna je pripadala ambasadoru, a drugu su koristili njegovi podređeni za slanje povjerljivih izvještaja, „po liniji Udbe”, koji su bili namijenjeni Titu i njegovim najbližim saradnicima.

Sava Kosanović je povučen u zemlju 1950. godine. Partijski i državni vrh je o njegovoj zamjeni razmišljao još u jesen 1949. Po Kardeljevom svjedočenju tada je i donijeta odluka o promjeni ambasadora u SAD, a o tome je bio obaviješten i Kosanović. Osnovni razlozi smjene bili su sukob Jugoslavije i IB-a, koji je nalagao potrebu da u SAD na mjestu ambasadora bude provjereni partijac, relativno dug boravak Kosanovića u inostranstvu, kao i ranija povremena neslaganja između njega i jugoslovenskih komunista. Jugoslovenski vrh se trudio da se smjena izvede oprezno i da se ne ostavi bilo kakav utisak sukoba između Kosanovića i nadređenih. Razlog smjene Kosanović je saznao direktno od ministra inostranih poslova Kardelja, koji nije prihvatio Kosanovićev zahtjev da u SAD ostane još neko vrijeme. Traženo je od ambasadora da se odmah vrati u zemlju. Kosanović je poslušao zahtjev i u aprilu 1950. je otputovao iz SAD, ali nije prestao da protestuje zbog toga.


(NASTAVIĆE SE)

---