-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Dosta dugo poslije rata, na mjestu najvišeg političkog predstavnika zadržao se još jedan nekomunista – Milan Ristić, karijerni diplomata Kraljevine Jugoslavije. Poslije rata bio je poslanik u Švajcarskoj i Egiptu. Iz ugla KPJ, situacija u Švajcarskoj nije bila zadovoljavajuća tokom cijele druge polovine `40-ih godina, jer u toj zemlji skoro da nije bilo „jakih” partijskih kadrova. Poslije rata se dosta lutalo u odabiru partijskih sekretara, a Mihailo Lompar, vicekonzul u Ženevi, i Veljko Čipović, šifrant, koji su obavljali tu dužnost, nijesu ulivali povjerenje. Situacija se popravila imenovanjem savjetnika Franje Aduma za partijskog opunomoćenika 1946. godine. No, česta odsustva zbog liječenja i bračni problemi ometali su i diplomatski i partijski rad Aduma. Marta 1947. povučen je u zemlju. Švajcarska je bila poznata kao zemlja u koju je Jugoslavija poslije rata često slala bolesne činovnike, pa im je boravak tamo više služio za liječenje nego za obavljanje državnih dužnosti. Čak i sredinom 1949. u Švajcarskoj su većinu činili bolesni službenici, što je dodatno ugrožavalo ozbiljan partijski i rad državnih predstavništava. Takođe, do kraja `40-ih u Poslanstvu su na više značajnih mjesta bili nekomunisti. Poslanik je i dalje bio nekomunista Milan Ristić. Ataše za štampu Krunoslav Dinčić nije bio član KPJ i komunisti su iznijeli niz negativnih zapažanja o njemu.

Savjetnik Poslanstva za politička pitanja bio je predratni diplomatski službenik Radivoje Bojić, takođe nekomunista. Sekretar partijske organizacije Jovan Vujić optuživao ga je da malo radi, da je „tipičan predstavnik stare jugoslovenske diplomatije koja najviše ne radi i čeka prvi u mjesecu da digne platu”, da je uvijek kada su sakupljani prilozi za pomoć Jugoslaviji davao minimalne priloge, da je izvještaje sastavljao na osnovu švajcarske građanske štampe i sl. I Bojić i Dinčić su bili, poput Ristića, godinama u Švajcarskoj. Međutim, to što su bili nekomunisti ne znači i da su bili u dobrim odnosima. Kada je Bojić morao da preda dužnost decembra 1949, na površinu je izašao loš odnos između njega i Ristića. Partijski sastav Poslanstva je pojačan dolaskom savjetnika Velimira Lesića, trećeg sekretara Ive Matkovića, atašea Stanislava Stanojevića i savjetnika Tome Kutureca. Osim njih, u Bern je kao drugi sekretar Poslanstva došao Momčilo Peleš, oficir JNA i kadar Udbe.

Odnos komunista u Švajcarskoj prema Ristiću bio je jedan od primjera kada je KPJ zaštitila ambasadora nekomunistu od negativnog mišljenja svojih kadrova, koji su revolucionarnu svijest i komunističko ubjeđenje stavljali iznad značaja ambasadora kao državnog predstavnika. Istup sekretara biroa u Švajcarskoj majora Romana Glažara, vojnog izaslanika, na sastanku partijske organizacije 1949, koji je rekao da bi se protiv Ristića, kao nekomuniste, i njegove supruge trebalo „klasno boriti”, naišao je uskoro na kritike. Reagovao je Jovan Vujić, raniji partijski opunomoćenik u Švajcarskoj, koji je u vrijeme Glažarovog istupa bio u zemlji. Po povratku u Bern, pročitavši zapisnik sa ovog sastanka, stao je u zaštitu Ristića kao ambasadora i kritikovao Glažara. Moguće je da je na ovakvu Vujićevu reakciju uticao boravak u zemlji, gdje je u rukovodstvu Partije mogao da se uvjeri da partijska politika ne odgovara Glažarovim stavovima. Glažar je uskoro povučen u zemlju, ali su se umnožili slučajevi nepoštovanja poslanika koje su pokazivali drugi službenici, a neki su Glažarove stavove primili kao novu „direktivu CK”. Zato je Momčilo Peleš, drugi sekretar Poslanstva u Bernu, još jednom upozorio partijce da ne može biti govora o „klasnom neprijatelju” kada se radi o odnosu prema poslaniku jer su ga postavili CK KPJ i jugoslovenska vlada.

Poslije Švajcarske, Ristić je 1950. postao poslanik u Egiptu (Kairu). Odavde su od partijskog rukovodioca stizala drugačija zapažanja o Ristiću. Sekretar partijske organizacije Ivan Mirošević primijetio je u ljeto 1950. godine da je Ristić „pokušao da pridobije nekog od drugova koji bi mu došaptavao o svemu, pa i o tome šta se raspravlja na partijskim sastancima. Bacio je oko na Smiljanića (drugi sekretar Đorđe Smiljanić) i njegovu drugaricu, i na drugaricu Jurića Paška (pomoćnog službenika). Pokazivao im je, i još to pokazuje, naročitu pažnju i simpatiju, ali nije u tome uspio, a vjerujem i da neće”.


(NASTAVIĆE SE)

---