-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Među diplomatama nekomunistima Jugoslavije po mnogo čemu je specifičan oficir Božin Simić, prvi ambasador Jugoslavije u Turskoj nakon Drugog svjetskog rata.

Pukovnik Božin Simić je rođen 1881. u Velikom Šiljegovcu kod Kruševca. Završio je Vojnu akademiju. Učestvovao je u majskom prevratu 1903. Bio je jedan od najvažnijih članova tajne organizacije „Ujedinjenje ili smrt” („Crna ruka”). Od 1911. je bio nadzorni oficir Vranjskog graničnog rejona, radio je na širenju obavještajne mreže na prostoru Kosova i Metohije. Učestvovao je u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu. Sredinom 1916. je poslat u Rusiju, potom je osuđen na 18 godina zatvora na Solunskom procesu, pa se nije ni vratio u zemlju, već je ostao u emigraciji, živeći u Rusiji, Francuskoj i Austriji. U Jugoslaviju se vratio tek 1935, uhapšen je na granici, ali je ubrzo pušten iz zatvora, pomilovan i penzionisan uz veliku novčanu naknadu za neisplaćene penzije. Početkom 1941. je poslat u Poslanstvo u Moskvu kao „specijalni ataše”. Poslije učešća u puču 27. marta 1941, odmah odlazi u Sovjetski Savez, kako bi učestvovao u potpisivanju ugovora sa SSSR. U svojoj biografiji, koju je sastavio na kraju rata, o tim događajima je zapisao: „O mojoj akciji u Moskvi prije i poslije 27. marta, nije još vrijeme da se govori”. Poslije kapitulacije Jugoslavije ponovo ostaje u emigraciji. Od kraja januara 1942. do 1943. bio je delegat Kraljevine Jugoslavije (u rangu poslanik) kod De Golovog Nacionalnog komiteta u Londonu. Krajem 1943. je penzionisan.

U KPJ su procjenjivali njegovu ličnost i političku prošlost kako bi odlučili da li može biti od koristi novim vlastima, što svjedoči i zabilješka u njegovom dosijeu u MIP-u. Ova partijska ocjena Simića nije bila politički najpohvalnija. Zapisano je da je on, dok je bio delegat pri De Golovom komitetu, zauzimao stav „prosovjetskog Mihailovićevog Srbina” i da je uspio da De Gol odlikuje Mihailovića ordenom Legije časti. Zamjereno mu je da nikada nije javno istupio protiv generala Mihailovića. Kada su u pitanju njegove lične osobine, navedeno je da je „inteligentan, marljiv i veoma ambiciozan. Misli da je pozvan da rješava samo velike probleme, te da bi mu najbolje odgovaralo mjesto amabasadora u Francuskoj”. Partijski zaključak je glasio: „Zbog svoje sposobnosti i ugleda koji uživa u građanstvu smatramo da se može korisno upotrijebiti, ne povjeravajući mu odgovornije funkcije”. Simić je već u avgustu 1945. postavljen za ambasadora u Turskoj. Naslijedio je Iliju Šumenkovića, koji poslijeratnim vlastima nije bio podoban. Nema mnogo podataka o odnosu Simića i komunista službenika u Turskoj. Poslije rata komunisti su ionako bili malobrojni u ambasadi u Ankari. Osim ambasadora, ključna ličnost nekomunističkog dijela službenika bio je stari diplomata Rafo Arneri.

To što su odnosi Simića i komunista među službenicima u Ankari bili podnošljivi nije značilo da je KPJ prestala da prati njegovo ponašanje. U njegovom dosijeu su sačuvane dvije partijske ocjene službenog rada i ličnosti, od kojih je jedna bila iz 1946. i bar jednu je pisao Selim Numić, partijski opunomoćenik i savjetnik Ambasade u Turskoj. Mada je procijenjeno da se Simić nije ponašao neprijateljski prema novim vlastima, kritikovani su njegov privatni život i neki politički stavovi i potezi. Zapisano je da „voli kafanski život i vrlo često posjećuje kafane što ne čini nijedan drugi ambasador, ministar ili diplomata”. O privatnom životu Božina Simića u Turskoj zapisano je i da „voli raskošan život i žensko društvo”. U političkom i službenom smislu, komunisti su ponekad morali da suzbiju Simićevu želju za isticanjem i rješavanjem svjetskih problema.

Mada su ocjene Selima Numića svakako imale težinu, jer se radilo o čovjeku koga je CK KPJ odredio za partijskog opunomoćenika u Turskoj, ovi stavovi su ipak bili samo stavovi jednog komuniste među službenicima u ovoj zemlji. Ove negativne ocjene vjerovatno nijesu bitnije uzdrmale položaj Božina Simića na mjestu amabasadora. Odluka o njegovom povlačenju iz Turske donijeta je oko dvije godine kasnije, u maju 1948, kada je donijet ukaz o njegovom opozivu iz Ankare i penzionisanju. Božin Simić je umro kao penzioner 24. februara 1966. godine.

(NASTAVIĆE SE)

---