Seoski grob Borisa Pasternaka, ispod tri ogromne razgranate jele, uvijek je prekriven cvijećem, a na dan njegove smrti hiljade ljudi se okuplja oko humke koji u tišini slušaju njegove pjesme koje satima govore mladi pjesnici i glumci. Najviše je buketa crvenih, žutih i bijelih ruža – puzavica koje je pjesnik gajio u svom vrtu u Peredelkinu gdje je imao daču. Tu je Pasteranak i umro, 30. maja 1960. godine, u Podmoskovlju. Tako se okončala intrigantna, tužna i tragična sudbina, sudbina pjesnika koji je u samoizolaciji pokušao da nađe kakav-takav mir nakon žestokih napada zbog romana „Doktor Živago“ i Nobelove nagrade. Sudbina najznačajnijeg književnog stvaraoca 20. vijeka koji je vascijelog svog života radio na premošćavanju razlika, suprotnosti i protivrječnosti, epohalnih ali koje su ujedno bile i njegove intimne dileme koje je najdublje proživaljavao: dileme između starog i novog, između tradicije i avangarde, nacionalnog i internacionalnog, između pjevanja i mišljenja, odnosno muzike i filozofije, i u krajnjoj liniji između umjetnosti i revolucije.

Boris Pasternak je rođen 10. februara 1890. godine u porodici intelektualaca, otac mu je bio poznati impresionistički slikar Leonid Pasternak, član ruske Akademije likovnih umjetnosti (čija se djela nalaze u najznačajnijim svjetskim galerijama), majka, Roza Pasternak bila je poznata pijanistkinja. Porodica Pasternak bila je bliska umjetničkim krugovima, bili su u prijateljstvu sa Tolstojem, pa je i Boris odrastao pod uticajem misli i filozofije Lava Tolstoja, kao i sa kompozitorom Skrajbninom. Kao četvorogodišnjak, pao je sa konja teško povrijedivši nogu, zbog čega je čitavog života hramao, a to mu je i pomoglo da bude oslobođen regrutacije i služenja vojnog roka.

Pjesnički je bio vezan za Aleksandra Bloka, Dostojevskog, kao i za Puškina i Ljermontova. Odlično je poznavao evropsku književnost i jezike; volio je Šilera, Rilkea, Getea, Prusta, Hamsuna, Svinberna i Šekspira, čija je djela preveo na ruski i tako s njima upoznao rusku publiku. Preveo je i gruzijske pjesnike.

Studirao je filozofiju, i tražeći pravi umjetnički izraz priključio se futurističkoj grupi „Centrifuga“ kao i neosimbolističkoj grupi „Lirika“; futuriste napušta kada svoju poeziju stavljaju u službu revolucije.

Pasternakova intelektualna i apolitična poezija do današnjeg dana ne samo da je u samom vrhu čitanosti, već je imao i ima i širom zemljina šara čitavu armiju sledbenika i prevodilaca. U svome instinktivnom znanju šta je poezija (piše S. M. Baura) Pasternak je riješen da njegovo djelo bude suštinski i čisto poezija. Pjesnička zbirka „Sestra moja život“ objavljena 1922. godine, a napisana pet godina ranije, 1917, potvrđuje kako je savršeno našao sebe, a to je potvrdio i knjigom „Teme i varijacije“ (1923). Ove dvije zbirke su osnovno jezgro njegovog djela, vrhunac njegovih prvih pokušaja i nadahnuti proizvod prvih godina zrelosti. U njima su njegov temperament i okolnosti zajednički stvorili novu vrstu poezije koju je morao da pruži i koju je njegovo vrijeme zahtijevalo. I njegovo kasnije djelo sadrži mnogo ljepote, uvijek je istinito i originalno, ali ponekad je suviše eksperimentalno, suviše sukobljeno sa okolnostima da bi imalo potpuni sklad kao „Sestra – moja život“ i „Teme i varijacije.“ Ovim dvjema knjigama Pasternak je učinio nešto jedinstveno u svome vremenu. Prvo je objavio zbirku „Blizanac u oblacima“ (1914), slijede „Preko barijera“ (1917), „Brat moj život“ (1922); „Visoka bolest“ (1922), „Poručnik Šmit“ (1926), „Devetsto peta“ (1927), „Spektorski“ (roman u stihu 1933); „Djetinjstvo Ljuverosove“ (zbirka priča 1925), „Zaštitna povelja!” (1931), „Drugo rođenje“ (1932), „U ranim vozovima“ (1943) i „Zemaljski prostor“ (1945).

Pasternak je pjesnik senzibiliteta i u tom smislu što je za njega senzibilitet i fizički i intelektualni, sredstvo kojim potpuno i čvrsto obuhvata realnost i što ništa drugo nije važno osim onih trenutaka u kojima jasno shvata ono što se dešava u njemu i van njega. Spoznavši svu veličinu i značaj Pasternakovog djela UNESKO je 1990. godinu proglasio Pasternakovom jer se tada navršilo sto godina od njegovog rođenja i trideset od smrti.

Piše: Milica Kralj

(NASTAVIĆE SE)

---