Poltavska pobjeda je bila prekretnica u Sjevernom ratu, Rusi su dokazali svoju snagu, a Šveđani nijesu mogli zadugo da se oporave od poraza. Postavlja se pitanje zašto je poslije Poltave nastavljen Sjeverni rat još 12 godina, iscrpljujući snage i Rusa i Šveđana. To jeste čudno, ali većina istoričara izbjegava odgovor na ovo opravdano pitanje, ili daju komentare, koji samo djelimično govore o tome.

Sovjetski istoričar Jevgenij Tarle smatra da se glavni razlog, koji je spriječio Ruse da prinude Karla na mir, sastoji u tome da Petar u to vrijeme još uvijek nije raspolagao jakom flotom, što je Šveđanima davalo mogućnost da se održe na moru i dobiju u vremenu za pregovore o pomoći. No, u peterburškim brodogradilištima nijesu prestajali udarci sjekira i u vodu su se jedan za drugim porinjavali novi brodovi. Tehničke mogućnosti Rusa za izvođenje desanta na Švedsku su, ipak, postojale i desanti su se i ostvarivali. Mnogi istoričari su korili Petra za pogrešno vođenje spoljne politike u tom periodu, smatrajući da car, umjesto da odlučnim udarcem na Baltičkom moru iznudi mir od Šveđana, on se zaglibio u nižerazrednu saksonsku, meklenburšku i dansku politiku, produživši mučan i iscrpljujući devetogodišnji rat za još 12 godina. Naime, Petar je podlegao shvatanju ukorijenjenom u Evropi, da se politička pitanja mogu rješavati preko bračnih veza između carskih porodica. Potrošio je mnogo vremena i snage na pripremama za sklapanje brakova iz interesa u svojoj porodici. Rezultati tih brakova su se pokazali neuspješnim. Ženidba carevića Alekseja sa princezom Šarlotom ne samo što je odmogla Petru, već, naprotiv, dala povod buntovnom sinu da traži azil u Austriji. Brak reformatorove bratanične Jekaterine sa Karlom Leopoldom, meklenburškim vojvodom, takođe je donio Rusiji prije neprijatnosti nego političku korist. Drugu Petrovu sinovicu Anu su udali za kurlandskog vojvodu, ali je ona veoma brzo postala udovica i tamo u inostranstvu nečujno živjela, ne sluteći da će u budućnosti postati ruska carica. Krajem 1717. godine za vrijeme Petrove posjete Francuskoj, ozbiljno se razmatrao projekat ženidbe Ludviga XV sa mlađom carevom kćerkom Jelisavetom. Sve ove brige oko bračnih veza potrošile su dosta njegovog vremena, ali teško da su mogle ozbiljno da odvarate cara od njegovog ciljano usmjerenog nauma, od rata sa Švedskom.

Dosta poznato objašnjenje za ovaj dugotrajni rat je i nepopustljivi karakter Karla XII, koji nije želio ni po koju cijenu da prizna poraz. Sakrivši se kod turskog sultana poslije Poltavske bitke, on je dosta dugo bio pod njegovom zaštitom, ali je na kraju dojadio Turcima, pa su gosta pokušali da vrate silom kući. 1713. godine odigrala se neobična bitka, koja je ušla u istoriju pod nazivom „kalabalik“ (na turskom jeziku: pobuna). Stotinu Šveđana sa svojim neustrašivim kraljem na čelu, napravili su čvrstu odbranu na jednom mjestu, gdje je bilo dopremljeno nekoliko topova i herojski se borili protiv 12 hiljada janičara, kojima je bilo naređeno da ni u kom slučaju ne ubiju dragocjenog gosta, već da ga obavezno protjeraju preko granice. Janičari su jedva uspjeli da uz velike gubitke zarobe Karla. U toku toliko neuobičajene vojno-diplomatske operacije unekoliko su ozlijedili njegovo kraljevsko veličanstvo. Ruski ambasador Šafirov izvijestio je Petra da je monarh u toj bezumnoj borbi izgubio četiri prsta, dio uva i vrh nosa. Poslije 15-godišnjih avantura švedski kralj je, kojega su Turci protjerali, na kraju morao da se vrati kući. Karlo je pošao u rat sa armijom od 60 hiljada vojnika, a vratio se u domovinu sa jednim čovjekom. Ali je odmah ponovo počeo da se priprema za novi rat.

Svima je jasno da se sa takvim protivnikom stvarno teško bilo dogovoriti o miru. Ipak, Karlo je lično poželio da bude u bliskoj vezi sa Rusijom i neočekivano je predložio sklapanje mira. Na takvu odluku ga je navelo maštanje i besmisleno sanjarenje, pošto je upropastio sopstvene snage, da on može sada da iskoristi ruski potencijal za švedske interese. Karlo je računao da uz pomoć Rusa nadoknadi sve gubitke, koje su mu oni nanijeli, prvo da ratom osvoji Norvešku, zatim da pokori Njemačku i na kraju otme englesku krunu u Džordža. Na to Karlovo fantaziranje Petar je odreagovao ovim riječima „čudno i iznenađujuće“, ali je pristao na pregovore. Prvo su počeli diplomatski kontakti, koji su čak prerasli u dogovor za održavanje takozvanog Alandskog kongresa 1718. godine.

Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---