Uprkos tome što kraljica Natalija nije prihvatila razumnu ponudu namjesnika i ministara, kralj Aleksandar je tražio od oca dozvolu da se vidi sa njom na javnom mjestu, u pozorištu, crkvi ili na Topčideru, naglasivši i ocu ono što je već rekao majci – da se nalazi u vrlo nezgodnom položaju između njih dvoje.

Zbog nenajavljenog dolaska, kapije na dvoru su 29. septembra 1889. godine bile zatvorene i sin poslije više od godinu dana nije mogao da vidi majku. Primivši pismo kojim ga je obavijestila da je stigla, otpisao joj je: „Veoma mi je žao što neću moći da te vidim i to zato što si došla bez dogovora sa papom i regentima i zato što sam obećao papi da neću da idem da te vidim bez njegove dozvole, a tako isto moram se pokoravati i regentima dok sam maloljetan. Molio sam te da prihvatiš uslove koje su ti regenti predlagali... jer je i za tebe bilo bolje da živiš u inostranstvu, a da dolaziš dva puta godišnje gdje ćeš provesti dvadeset dana u dvoru sa mnom, nego da stanuješ ovdje u privatnoj kući i da ne možeš da me vidiš”. Pošto mu otac nije odmah odgovorio da li odobrava njegovu molbu da se vidi sa majkom, kralj ju je uz odobrenje namjesnika posjetio u njenom stanu.

U maju 1890. godine došao je u Srbiju kralj Milan sa zahtjevom da Namjesništvo „raskrsti” odnose sa kraljicom majkom. Kraljica je kao „pravi politički borac” otpočela snažnu kampanju protiv bivšeg muža. Revoltiran, Milan joj je uskratio viđanja sa Aleksandrom. Kraljica je za godinu dana vidjela svog sina ukupno osam puta. To su bile posjete od po sat vremena. Zbog želje da razvod pravno obesnaži kod crkvenih vlasti, kralj Milan je zabranio susrete majke i sina. Natalija je viđala sina svakog dana dok je na konju prolazio ispod njenog prozora. Zbog kratkovidosti sin često nije mogao vidjeti roditeljicu na prozoru, pa je samo salutirao ispod njenog prozora i nastavljao dalje. Često se dešavalo da salutira prije nego što se majka pojavi, te je molio da mu oprosti zbog takvih omaški. Početkom decembra 1890. kraljica Natalija se žalila Narodnoj skupštini da su njena materinska prava ugrožena, i da joj vlada ne dozvoljava da se vidi sa sinom. Uvlačenje Skupštine u lični spor bivših kraljevskih supružnika bio je neustavan čin, jer Skupšina nije bila nadležna da se miješa i uređuje odnose u Kraljevskom domu. Da ne bi opet došlo do kakvog skandala, namjesnici su pokušali da spriječe kraljicu da memorandum preda Skupštini. Nagovorili su kralja da zamoli majku da odustane od plana. Sin joj je napisao pismo veoma oštrim tonom i kazao da to što namjerava da učini predstavlja „antimonarhijski, antidinastijski i revolucionaran” čin, da mu ona jeste majka, ali da zato nema prava da izaziva skandale koji će slabiti njegov položaj, te joj, sa žaljenjem, ali odlučno saopštava da će u tom slučaju morati da prekine svaki kontakt sa njom. Konstatujući kraljevu „naivnost” i prebacujući krivicu na oca, majka je otpisala da neće odustati od svoje namjere.

Poslije podnošenja memoranduma, kralj je morao da se opredijeli da li će stati na očevu ili majčinu stranu. Odlučio se za oca, ali je samostalnost odluke sporna. Namjesnik Ristić je prethodno saopštio kralju da su ruski šef diplomatije Girs i italijanski kralj Umberto u pitanju spora njegovih roditelja protiv majke. Takođe mu je sugerisao da se pravilno opredijelio za očevu stranu „jer su Obrenovići lili krv na bojištu i trunuli po tamnicama za slobodu ove zemlje, a ne Keško”.

Kralj je odranije bio upućen u najveći dio očevih planova da promijeni državljanstvo i ode iz zemlje. Kada su se rastajali na željezničkoj stanici u Beogradu aprila 1891, sin je primijetio da se otac jedva uzdržao od plača. Što se tiče Aleksandrovih osjećanja, izvori su kontradiktorni. Guverner je tvrdio da mu je vaspitanik bio „uzbuđen i snužden”, dok Nikola Krstić, osoba kojoj ne nedostaje moć zapažanja, kaže da je Aleksandar stajao na peronu „ni uzbuđen, ni ožalošćen”. [...] Pokušao je da ubijedi oca da ne daje nikave pismene izjave, jer bi kasnije mogle biti upotrijebljene protiv njega i dinastije. „Osjećam se tužnim i veoma mi je teško što ću ostati sam za tako dugo vrijeme”, pisao je ocu i dodao da je pomalo obeshrabren onim što se dogodilo roditeljima.

(Nastaviće se)

Priredio: Miladin Veljković

---