-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Cetinjanin Vojislav Budo Gledić, naš poznati publicista, književnik i popularizator nauke dosad je objavio preko šezdeset samostalnih naslova. Na čitaocu blizak i dopadljiv način, u njima je opisao život i stvaralaštvo najvećih domaćih i stranih umova. Prepoznatljive su njegove knjige o Tesli, Cvijiću, Milankoviću, Petronijeviću, Pupinu… Osim kao naučnika i pronalazača, Pupina je pažljivo osvijetlio i kao velikog srpskog patriotu, vjernika i humanistu, koji je svojoj rodnoj Srbiji na različite načine neizmjerno pomogao tokom Prvog svjetskog rata, ali i u godinama poslije. Upravo ta dimenzija Pupinovog života i rada, predmet je i ovog feljtona, priređenog uz Gledićevo ljubazno odobrenje.

Osim publicistikom, Gledić se bavi i pisanjem pojezije, što je najbolje došlo do izražaja u njegovoj zbirci pjesama „Obale cetinjskiog neba”. Jedno vrijeme bio je profesor matematike i drugih predmeta u Gimnaziji i Tehičkoj školi na Cetinju. Član je Udruženja kniževnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Živi u Beogradu, a često boravi i na rodnom Cetinju.

Mihajlo Pupin (1854–1935) je svoju najuzvišeniju patriotsku i humanističku dužnost u Prvom svjetskom ratu, prevashodno ispoljavao nesebičnim pomaganjem svojim sunarodnicima u borbi protiv mnogo nadmoćnijeg i naoružanijeg neprijatelja. Bio je uvjeren da je Bog uvijek bio, a tada posebno, na strani ugroženih i obespravljenih boraca i njihovih porodica, koji su se borili za golu biološku egzistenciju. Golgota Prvog svjetskog rata, kroz koju je prošao čitav srpski narod, duboko je proživljena u duši Pupina. I on je radio sve što je bilo u njegovoj moći da tom napaćenom i ugroženom narodu, svom milom srpskom rodu, pruži pomoć koliko je to mogao. I ne samo da je nesebično davao svoju ličnu imovinu, nego je bio jako agilan i dosledan u okviru Crvenog krsta. Tu je pokazao svoje izvanredne sposobnosti i svoju herojsku požrtvovanost. Mnogi Amerikanci su pomagali i smatrali se posebno počastvovanim što mogu da pruže dio pomoći velikom čovjeku, naučniku i pronalazaču Mihajlu Pupinu.

Kod Pupina je postojao neobičan sklad između velikog teoretičara, izvanredno religioznog čovjeka i odličnog (bolje reći, genijalnog) pronalazača. U jednoj ličnosti se skupilo toliko raznovrsnih i neobičnih sposobnosti da je to primjer čovjeka, koga je priroda ne samo bogato obdarila, nego i darivala mu ogromnu energiju i doslednost da svaku svoju plemenitu zamisao sprovede do kraja. Na tom putu je nailazio na izuzetno teške prepreke, nedaće i oskudicu, posebno u prvom periodu boravka u Americi, ali ga ništa nije moglo pokolebati niti spriječiti da dođe do zacrtanog plemenitog cilja. Nijedno iskušenje ga, pored ostalog, nikada nije moglo pomjeriti sa njegovog uspravnog i ispravnog puta svetosavskog pravoslavnog hrišćanstva. O tom svom putu i religioznom osjećanju ovaj čovjek piše sa toliko topline, neposrednosti i iskrenosti da izaziva veliko divljenje i današnjih čitalaca.

U toku najžešćih borbi u Prvom svjetskom ratu, Pupin se zarekao (bolje reći, dao najdublji zavjet): „Ako Srbija pobijedi kao što hoće ako Bog da, ja ću nabaviti veliko zvono za Ohrid i nazvaću ga Zvono slobode.”

I zaista, nakon veličanstvene pobjede, proboja Solunskog fronta, Pupin je ne samo ispunio svoj uzvišeni zavjet, nego i nesrazmjerno više pomagao svom narodu. Zvono je naručio u Ljubljani, preko svog prijatelja dr Nika Župančića. Bilo je teško 2.300 kg i postavljeno je da vječito zvoni u manastiru svetoklimentskog grada. To je bilo ogromno Zvono slobode koje je, istovremeno, slavilo i nastanak jedne nove države, koja je ujedinila Južne Slovene, i u okviru koje su slobodu našli mnogi dotada potlačeni. I sam Pupinov zavičaj, njegov Banat sa Idvorom, osjetio je u punoj mjeri sve mučne posledice vjekovnog potčinjavanja tuđinskoj vlasti. Zato je Zvono slobode, značilo mnogo više od Pupinovog religioznog i patriotskog zavjeta.

U okviru razmatranja Pupinovog vjerskog osjećanja korisno je, makar i ukratko, istaći i njegov izvanredno lijep i topao osjećaj prema prirodi i njenim čarima. I u autobiografiji, naročito na njenim poslednjim stranama, mogu se pročitati jako lijepi i slikoviti opisi prirode. Njega privlači ne samo vasiona, sa bezbrojnim zvijezdama i maglinama, nego i cvijeće koje se srijeće na svakom „ovozemaljskom” koraku. On opisuje razvoj jednog cvijeta i pokazuje kako se i tu ispoljavaju veličanstveni i neobično zagonetni zakoni prirode. Istina, sve je to podvrgnuto opštem prirodnom zakonu evolucije, koji igra naročito veliku ulogu u organskom svijetu, ali se iza tih spoljašnjih manifestacija nalazi beskonačna i nedokučiva božanska priroda.


(NASTAVIĆE SE)

---