-Piše: Predrag R. Milidrag

Samopostavljanje subjekta u izvjesnosti vlastitog mišljenja i oslobađanje od religijskih stega, naslijeđenih uvjerenja, predrasuda, uticaja tijela i od svega što nije potvrđeno uvidom duha, praćeno je i „oslobađanjem” Boga. Jedno od temeljnih Dekartovih određenja Boga jeste da je on uzrok samog sebe. Svako stvaranje ex nihilo kao takvo podrazumijeva ogromnu moć, koju po tradiciji ima samo Bog, a stvaranje samog sebe podrazumijeva beskonačnu moć i čovjek zna da Bog posjeduje takvu moć.

Dekartov je Bog uistinu jedan beskonačno moćan Bog, on stvara samog sebe, stvara vječne istine i suštine, a može stvarati čak i protivrečne stvari. Naprosto, njegova moć nije podređena principu neprotivrječnosti, već, upravo suprotno, i taj princip jedna je stvorena vječna istina. Za Boga nema nemogućih niti protivrječnih stvari; zahvaljući svojoj volji i moći on može bilo koja dva predikata spojiti u jednoj suštini i takvoj suštini pridati realnu egzistenciju.

Zahvaljujući uzrokovanosti principa neprotivrječnosti, jedinstvena racionalnost na kojoj je počivao cjelokupni horizont bića u srednjem vijeku biva razbijena na ljudsku parcijalnu i na božansku univerzalnu. Ljudska, parcijalna racionalnost i dalje počiva na principu neprotivrječnosti, ali „protivrečnost” kao takva više nema status univerzalnog metafizičkog principa (jer je stvorena vječna istina), već može biti samo nedostatak čovjekove spoznaje, odnosno nedostatak jasnosti i razgovjetnosti u njegovim idejama. Nemoguće i protivrječno vezani su sada za stvoreni svijet i parcijalnu racionalnost, te više ne izražavaju nikakvu spoljašnju ili unutrašnju, logičku ili bilo kakvu drugu nesaglasnost; za Boga su to međusobno nezavisna određenja. Riječ je o za čovjeka pojmljivoj neprotivrječnosti i istoj takvoj mogućnosti. Za čovjeka, mogućnost je implicirana neprotivrječnošću: suština brda bez predikata „dolina” protivrječna je suština i zato je za čovjeka brdo bez doline nemoguće i nepojmljivo; za Boga, pak, brdo i dolina jesu međusobno nezavisni, te, ukoliko tako ushtje, on može stvoriti brdo bez doline. Prema tome, barem u načelu, u svijetu koji je stvorio Dekartov Bog može se desiti da jednog dana naletimo na brdo bez doline, krug s nejednakim poluprečnicima ili na noćnu dugu.

Poredeći srednji vijek i Dekarta Valter Šulc (Schulz 1982: 291) potpuno je u pravu kada tvrdi da je „u izvorno kršćanskoj metafizici Bog jedna odista metafizička misao”, ali katastrofalno griješi kada u nastavku tvrdi da je to „misao koja odnosi u neizvjesnost, ukoliko Bog kao stvoritelj putem svoga postavljanja otima biću svu sigurnost”. Baš zato što je u srednjem vijeku bio „metafizička misao”, ali moramo dodati i zato što je bio i bog ljubavi i milosti, hrišćanski Bog donosio je takvu izvjesnost. Bog jeste bio poseban, ali ne i nepravilan slučaj bića. Za konačni duh on jeste nepojmljiv, ali čovek je znao da se i Bog vlada u skladu s temeljnim metafizičkim principima, baš kao što mu je izvjesno da će biti spasen ako vjeruje. Srednjovjekovnom čovjeku putem religije Bog donosi sigurnost kroz vjeru i ljubav, a putem filozofije i metafizike kroz inteligibilnost svijeta.

Kod Dekarta situacija je obrnuta. Bog je kod Dekarta on kraj svake metafizike, zato što za njega ne važe metafizički principi koji važe za stvoreni svijet, što je njihov tvorac i što je nužno određen jednim protivrječnim pojmom, causa sui. Zato za Dekartovog Boga uopšte ne možemo reći da je biće; odnosno, možemo, ali to ne može biti čak ni analogni pojam bića i Dekart to zna. Dekartov je Bog nadbiće, nešto kao plotinovsko Jedno. Usput, nije nimalo slučajno što se određenje Boga kao uzroka samog sebe pojavljuje i u Plotinovoj i u Dekartovoj filozofiji, baš kao što nije slučajno to što određenje Boga kao causa sui jeste praćeno uzrokovanim principom neprotivrečnosti.


(NASTAVIĆE SE)

---