-Priredio: Miladin Veljković

Pupinova briljantno pisana autobiografija „Sa pašnjaka do naučenjaka” odiše upravo izvanredno lijepim opisima i snagom dosljednosti da bude pravi i plemeniti Srbin koji mora da pradjedovske zavjete ispunjava i da ih dalje unapređuje. Iako je od 1884. do smrti (1935) živio u Americi (sa manjim objektivnim odsustvovanjima), nikada nije zaboravljao svoje porijeklo, niti ga je bilo kada i u bilo kakvim okolnostima potiskivao ili stavljao u drugi plan. Naprotiv, ono mu je uvijek bilo zvijezda vodilja i snažna potpora na njegovom uzvišenom putu. Sjećanje na posebno obilježeno mjesto gdje se nalazila njihova stara crkva, na područu njihovog prvobitnog naselja u Idvoru, živjelo je u njemu do kraja života i usmjeravalo njegov duh i patriotsku svijest ka postizanju najplemenitijih dostignuća na svim poljima životnog stvaralaštva.

Koliko je Pupin bio vjeran Srpskoj pravoslavnoj crkvi najbolje pokazuje slučaj koji mu se desio za vrijeme dok je, na početku boravljenja u SAD, morao da nadniči da bi preživio. Kada je njegov poslodavac Braun, kod koga je kratko vrijeme radio u Dejtonu (država Nju Džersi), nastojao da ga preobrati u baptističku vjeroispovijest, Pupin je to odlučno odbio i izbjegao tako što je jednostavno pobjegao od tog neobičnog vjerskog fanatika. Evo kako to Pupin opisuje u autobiografiji:

„Radost života osjećao sam danju na poljima punim svježine u rano proljeće, ali uveče je sve bilo pokvareno vjerskim propovijedima g. Brauna, koje su odražavale poglede na život jednog iscrpljenog starca, koji je mislio na nebo samo zato što nije morao da se brine o zemaljskim problemima. Uložio je sve svoje sile da iz vjere izbaci sve njene pjeseničke ljepote, njenu snagu koja djeluje na dušu i pretvori je u mumiju kakvog davno, davno umrlog Egipćanina. A od srpskog mladića, koji u Svetog Savu vidi prosvetitelja, a u narodnim pjesmama svoga naroda traži tumačenje Svetog pisma, ne može se očekivati da ga zagrije vjera kakvu je ispovijedao g. Braun. U mislima sam se opet vraćao na „vilu” i njenu majku sa obala zlatnog Delavera i na veličanstvene uspjehe, koje su one vidjele preda mnom, pa sam se pitao da li je ova seljačina Braun jedna od tih `divnih prilika`. Pošto sam se uvjerio da on to nipošto nije, odlučio sam da pobjegnem s njegove farme”.

Na humanitarnom planu Pupin je napravio tako veličanstveno djelo, pa je i po tome postao i ostao jedan od najznamenitijih Srba. Uvijek je svojim angažovanjem, radom i nesebičnim zalaganjem nastojao da pomogne ne samo širu društvenu zajednicu, posebno mnogobrojna iseljenička udruženja (u kojima je uvijek bio predsjednik ili se nalazio u najužem rukovodstvu), nego i pojedincima. To je bilo početkom 20. vijeka, kada su nastupali veoma teški i sudbonosni istorijski događaji kroz koje je prošla Srbija, a kasnije i novostvorena zajednička država Južnih Slovena.

Pupinov naučni i profesorski ugled u SAD i čitavom ondašnjem svijetu, bio je pouzdana garancija da će njegova riječ i njegovo nesebično zalaganje, uvijek imati veliki odjek i obezbijediti uspjeh mnogim teškim i naizgled nesavladivim poduhvatima. Iz njega su uvijek zračili veliki optimizam, snaga i dosljednost. Zato su njegovi saradnici uvijek isticali da je bila čast biti uz ovog velikog čoveka, čiji angažman je garantovao ne samo uspjeh, nego i pravilnu usmjerenost svake akcije koju bi vodilo njegovo plemenito i dobrodušno biće. Ostalo je mnogo veoma dokumentarne građe koja se odnosi baš na ovu oblast Pupinove djelatnosti. Često se nije osvrtao na savjete i upozorenja pojedinih pravnika i državnih činovnika, koji su ga upozoravali da pokatkad izlazi iz okvira zakonskih normi. Bio je, međutim, veoma vješt diplomata i umješan organizator, tako da mu zvanične vlasti nikada nijesu mogle nauditi konkretnim zakonskim sankcijama.

Veliki je broj akcija i funkcija koje je Pupin obavljao tokom svog dugog života. Posebno treba izdvojiti njegov društveni i organizatorski rad tokom prvih decenija 20. vijeka. Upravo je tada bio prebrodio mnoge životne nedaće i tako stekao ogromno životno iskustvo, i prosto se očeličio na svim područjima životne i društvene djelatnosti. Znao je da se samo upornim radom, neprekidnim angažovanjem i dosljednim zalaganjem na svakom poslu, čak i onom najneznatnijem, mogu postizati neosporni uspjesi. U daljem tekstu ćemo se, iz bogatog Pupinovog rada te vrste, zadržati samo na nekim najznačajnijim pojedinostima.

Pupin je izabran, kao ugledni useljenik, na čelo Odbora bolnice za liječenje siromašnih u Njujorku, u kojoj su našli utočište naši doseljenici iz Ugarske, Srbije i Crne Gore. Tu su bolesnici liječeni sve do početka Prvog svjetskog rata.

(Nastaviće se)

---