Naime, kod Dekarta samosvijest jeste tijesno vezana za subjektivnost, ali se u njoj ne iscrpljuje, jer ona je jedina stvar na ovom svijetu koja je nezavisna i slobodna od beskonačne moći, ona nema moć i nije djelatna po principima moći. Po tome samosvijest je izvorno nemetafizička (neontoteološka), a po svojoj prirodi ona je simpatička, jer ne može bez drugačijeg/drugog, jer je, uprošćeno govoreći, konstituisana onim što nije ona sama, sadržajima svijesti! Utoliko, već Dekart pokazuje da novovjekovno jednačenje čjoveka i subjekta, mišljenja i ego cogito nije jedina mogućnost.

Kod samog Dekarta nema napuštanja metafizike, ali ima zapućujućeg upućivanja, na-put-jivanja onkraj metafizike, ima otvorenosti za jedan drugačiji put mišljenja. Jedan Dekartov put svakako je vodio u filozofiju subjektivnosti, ali, postoji barem još jedan, isto toliko njegov i isto toliko za njega fundamentalan put, onaj pokušaja napuštanja metafizike i pokušaja postmetafizičkog mišljenja i čovjeka i Boga.

Tim su putem išli Paskal i Montenj, Hjum u svojoj moralnoj filozofiji i Ruso, Kjerkegor i Niče (Montaigne, Russeau, Kierkegaard), taj je put „loša savjest“ novovjekovne filozofije, protivstavljen glavnom, „racionalističkom“ toku, osuđen na vječnu marginalnost, po temama i tumačenjima, ali, kao potekao iz istog izvora, neuklonjiv iz moderne filozofije, jer nije ništa drugo do naličje vladajućeg principa subjektivnosti.

Zadržaćemo se u ranoj modernoj filozofiji i samo ukazati na Paskalove naputke o jednom nemetafizičkom Bogu.

Naravno, Paskal nije vidio mogućnost nemetafizičkog puta kod Dekarta. Za njega je „Dekart nekoristan i nepouzdan“, kako kaže u Mislima. Teško da je moguće uputiti oštriju kritiku Dekartu, ali i cijeloj modernoj filozofiji: nekorisna i nepouzdana.

Za Paskala, riječ je ne o tome da se Bog zna, već da se voli; istinska prepreka u prihvatanju Boga ne počiva na neizvjesnosti razumijevanja, već na aroganciji volje, one iste koja je u temelju modernog subjekta i njegovog razumijevanja Boga.

Čak i učenje o stvorenosti vječnih istina, koje potvrđuje Božju apsolutnu transcendenciju u odnosu na stvoreni svijet, jeste iluzorno za Paskala, i dokazivanje njegove egzistencije može služiti samo da se zadovolje „pagani“: „Metafizički dokazi za Boga jesu tako udaljeni od zaključivanja ljudi i tako su zamršeni, da ostavljaju mali utisak”, kaže on; zapravo „ovo znanje, bez Isusa Hrista, jeste beskorisno i sterilno”, jer riječ je o Bogu filozofa, bogu bez vjere, ljubavi i milosti. Otud, jedino „Bog Avrama, Bog Isaka, Bog Jakova i Bog hrišćana, jeste Bog ljubavi i utjehe”.

Projekat dokazivanja egzistencije ili određivanja Božje suštine mora donijeti priznavanje Boga da bi bio voljen, zato što prvo on sam voli. Paskal je, takođe, obilježio teorijski status pomaka, razlikujući tri međusobno nesvodiva reda: red tijela, red duhova i, konačno, red srca, gdje Bog – Bog Isusa Hrista – postaje dostupan jedino „očima srca i onom ko vidi mudrost”.

Žan Lik Marion sumira rezultate: „U prelasku s pitanja o onome što je evidentno na pitanje milosrđa Paskal doseže do kompletno drugačije transcendencije od one s kojom se metafizika može suočiti. Takođe, bez sumnje, mogućno je prigovoriti da se ova nova transcendentnost ne tiče strogo metafizičkog diskursa. No, nije li to bila hrabra i originalna tvrdnja sedamnaestovjekovne metafizike, da možemo odrediti suštinu Boga, koristeći samo filozofiju? Njen konačni neuspjeh postaće najkorisnija lekcija za modernu misao“.

Na kraju, da zaključimo, iz filozofije uistinu ništa nije protjerano bez dobrog razloga, pa ni Bog, ali to njegovo protjerivanje bilo je nešto najbolje što se dogodilo i čovjeku i Bogu, jer zavičaj Boga ljubavi i milosti jesu srca ljudi i ono sveto, a ne filozofija. I zato:

Dakle, mišljenje – koje je lišeno boga i koje mora da napusti boga filozofije, boga kao causa sui – možda je bliže božanskom Bogu. To ovdje znači jedino: mišljenje, lišeno Boga. Njemu je otvorenije nego što bi to onto-teo-logika htjela da prizna.

Piše: PREDRAG R. MILIDRAG

(KRAJ)

---