-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ


Pupin se posebno angažovao oko zbrinjavanja i pomaganja djece, koja su u toku Prvog svjetskog rata ostala bez roditelja, kao i mnogobrojne sirotinje i učenika slabijeg materijalnog stanja.

Na inicijativu predsjednika SAD V. Vilsona, još 1915. god., pri Akademiji nauka osnovan je Državni savjet za naučna istraživanja, čiji je cilj bio sveopšta istraživanja i usavršavanja na raznim područjima nauke i tehnike, kako bi zemlja ojačala i bila spremna u eventualnom budućem stupanju u rat protiv Njemačke (inače, rat su SAD objavile aprila 1917. g.). Pri Državnom savjetu je, pored ostalog, formiran i Odbor za aeronautiku, za čijeg predsjednika je naimenovan Pupin. On je taj posao izvanredno dobro obavljao. Posebno je u svojoj laboratoriji na Kolumbiji vršio mnoga istraživanja, koja su imala cilj da poboljšaju bežičnu komunikaciju sa avionima u letu. Treba naročito istaći da je tada, tokom 1916. i 1917. godine, Pupin bio i predsjednik njujorške akademije nauka.

Poslije završetka Prvog svjetskog rata Pupin je ulagao ogromna sredstva, trud i angažovanje kako bi pomogao svom starom zavičaju. Odmah poslije završene Mirovne konferencije otputovao je u svoj rodni kraj, i zadržao se ne samo u Idvoru nego i u Pančevu i Beogradu. Da učini tu posjetu novostvorenoj državi Južnih Slovena, lično ga je pozvao Nikola Pašić (Zaječar, 1845 – Beograd, 1926) O tome Pupin piše u autobiografiji, ali prethodno daje i kratak osvrt na svoje učešće na Versajskoj konferenciji:

„Marta 1919. godine Jugoslovenska delegacija na Pariskoj mirovnoj konferenciji pozvala me je u Pariz, očekujući da će moje znanje engleskog jezika i anglosaksonskog mentaliteta pomoći ovoj delegaciji. Proveo sam sedam nedjelja u Parizu. Premijer Pašić uvjeravao me je da su rezultati ove moje akcije bili dobri. Pozvao me je u Beograd da budem gost vlade i da razmotrim situaciju oko ratne siročadi u Srbiji. Iz ovoga je proisteklo Američko društvo za zaštitu srpske ratne siročadi. Rad ovog društva visoko je cijenjen u svakom selu Srbije.“

Poslije toga, sredinom jula, Pupin je otputovao u Njujork. O tome je Pašić izvijestio pismeno Protića 19. jula 1919. gdje se, između ostalog, kaže: „Pupin otputovao za Ameriku; on se ukrcao u lađu 16. ov. mjeseca i, kako mi reče, biće za 8 do 9 dana u Njujorku. Dok je ovdje bio, pomogao nam je mnogo u našim pitanjima...“

Pupin je izvanredno srdačno dočekivan gdje god je stigao. Njegov požrtvovan i dugogodišnji rad za dobrobit srpskog i svih ostalih naroda, ujedinjenih u novoj državnoj zajednici, bio je opštepoznat i jako cijenjen. Ova posjeta ga je, kako je kasnije ustanovio, inspirisala i u njegovom naučnom i duhovnom istraživanju. Pored naučnog i tehničkog, ovaj veliki istraživač je imao i filozofski smisao za razmatranje najtežih pitanja svijeta i života, a sa izraženim literarnim darom, uspijevao je sve to da oblikuje i objavi na izvanredno lijep i pristupačan način. Pupin je ukazivao na paralelu između Amerike i svoje stare otadžbine. Pri tome je on stalno podvlačio činjenicu da on, zapravo, ima dvije domovine, i da su mu one podjednako drage. U tom pogledu je on predstavljao jednu izvanredo lijepu i harmonijsku sponu imeđu dviju država, naroda i kultura, između SAD i novostvorne Jugoslavije.

„Kada sam prije četiri godine posjetio svoju rodnu zemlju, bio sam pozvan da prisustvujem jednom skupu u gradu koji nije daleko od mog rodnog mjesta. Bilo je to Pančevo, grad u kome sam u djetinjstvu išao u školu. Tamo sam od svog nastavnika Slovenca Kosa prvi put čuo o Bendžaminu Franklinu i njegovom zmaju... Kada je Pančavo saznalo da sam stigao u Beograd, poslalo mi je ono poziv da ga posjetim.

Pančevačko prosvjetno društvo, koje se zvalo 'Akademija', priredilo je svečanu javnu sjednicu, koja je istovremeno bila i proslava dana Vilsona, koji je slavio čitav grad. Glavni govornik bio je neki mladi Slovenac, učen advokat i čovjek od pera. Tema njegovog govora bila je: 'Predsjednik Vilson je oaza idealizma u beskrajnoj pustinji materijalizma'. Preda mnom se odmah pojavila slika starog prijatelja Bilharca, pustinjaka iz ulice Kortland, i njegova omiljena fraza 'američki materijalizam', koja je zabrujala u mojim ušima. Na kraju je govornik pozdravljen dugim i oduševljenim pljeskom. Prije nego što se pljesak stišao, predsjednik, koji je, ujedno, bio i gradonačelnik, pristupio mi je i upitao ne bih li želio da kažem koju riječ ovom velikom skupu učenog svijeta ovog grada. 'Ne da bih samo želio – rekao sam – 'već instistiram na tome.' Predsjednik je izgledao zdovoljan, jer mu nije promaklo da me je završna fraza prethodnog govornika uzbudila i da ću možda reći nekoliko riječi na ovom inače monotonom sastanku 'Akademije'“.


(NASTAVIĆE SE)