Ima jedna pojava, u ratu i u miru, o kojoj se ne priča glasno, već šapatom. To je priča o izdaji ili ljudskom kukavičluku.
Pričao mi je Dreka T. sedam dana prije svoje smrti, kad je bio na konaku u mom domu. Istu priču kazivala mi je i njegova žena koja je uspjela da ne poludi crtajući u svesci likove svoje ubijene djece i tužeći pod planinom.
Te zle, ratne 1943. godine, uz njemačke fašističke jedinice stigli su odredi ustaša iz okoline Gacka u Pivu. Među njima bio je i mladi bojovnik Meho, kumče Dreke T.
Dan pije nego su ustše krenule u paljenje kuća i pokolj stanovništva, Meho je sreo na putu seljaka iz sela Stabana, pitao ga kako se preziva. Seljak odgovori da je od Drekina roda rođak.
– Kaži Dreki, pozdravio ga je Meho. Sjutra ćemo sve redom paliti i ubijati. Nek se sa familijom skloni. I ti se negdje sakrij.
Seljak je otrčao kući, pokupio familiju, utekao u prašumu Žagricu. Nije kazao rođaku i prvom komšiji ništa.
Sjutadan na katun tog sela pod Kručicom stigao je kod jedne kolibe Meho sa ustašama. Pred kolibom je našao slijepu babu i petoro djece oko nje. Pitao je babu čija je koliba, ona mu reče Drekina i djeca su njegova.
Meho i njegovi vojnici sve ih je strijeljao, a polužive leševe bacili su u razjarenu vatru kolibišta.
Poslije oslobođenja o ovome se uglavnom znalo, ali se ćutalo. Znala je i Drekina žena, ali nije Dreki kazivala, jer bi Dreka, kao stari komita učinio veliku osvetu. Dreka je čak, idući na Pazar u Gacko svraćao i noćivao kod Mehova oca. Jednom je pitao gdje mu je kumče šišano. Reče mu stari – u Sarajevu je, radi u Udbi.
I tako je sve muklo trajalo petnaest godina. Tada se onaj seljak što Dreki nije prenio poruku od Meha, razbolio teško i bolovao u mukama i jaucima dvije godine. Bogu dušu, Bog je neće! Seljak kumi svoju ženu da moli Dreku da mu dođe u kuću i kumi za oproštaj.
Pođe žena, za njom stiže i Dreka. Seljak poče ogrehovljenu priču kajanicu, kumi za oprost. Dreka mu ne vjeruje, kaže mu „ti imaš veliku temperaturu, buncaš”... I ode iz kuće. Priča svojoj ženi, a ona mu prvi put kaza da seljak govori istinu, da je krivac za smrt njihovo petoro djece i Drekine slijepe majke. Tada poče druga drama. Dreka sa tavana ispod krova, snese dvije bombe, hoće u rođakovoj krvničkoj kući sve da laguma. Žena mu savi krpu oko nogu, kumi da ne učini zlo na zlo. U mučnoj drami, uspje te Dreka otrča razjaren i razoren do rođakove kuće, sa vrata viknu:
– Ajde nek ti ispane ta pasja duša. Nek Bog oprosti...
Dreka se odmah vratio svojoj kući, a za njim dotrča žena pokojnika rođaka, reče izdahnuo je njen nesrećni čovjek...
Sledećeg pazarnog dana u Gacku Dreka svrati kod starog kuma, Mehova oca, opet pita gdje mu je kumče, šta radi. Starog to lecnu, ali kaza. Kad je Dreka sledećeg pazara svratio kod starog kuma, kome je spasio život u vrijeme njegova komitovanja 1917, kaže bolestan je, „Daj mi Mehovu adresu u Sarajevu, on poznaje ljekare...”
I zbilja Dreka je otišao u Sarajevo, našao tu adresu, pitao gdje je Meho. Mlada bula, koja nije znala ništa o cijeloj priči reče mu:
– Meho je iznenada otputovao u Tursku... Ne znam kada će se vratiti...
Drekina žena, tužeći pod planinom, nastavila je crtati u svesci likove svoje djece, dok je jednom tu pojavu otkrio Dreka i spalio svesku pretpostavljajući da bi žena mogla poludjeti.
P. S.
Tog juna 1943. godine u Pivi su fašisti – muslimani i folkdojčeri – strijeljali ili spalili živih 210 djece u Dolima, Stabnima, Breznima, Rudinicama, na Jasenu, na Kručici, na Brljevu...
PIŠE: KOSTA RADOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
)){kind=small}
