Otkad postoji post – pećinski čovjek, čovjek civilizacije, razvijao je, kao i sada, jednu neodoljivu želju, prikrivenu ili otvorenu, da pobijedi vrijeme. Pobijediti vrijeme značilo bi pobijediti prolaznost, sopstvenu prolaznost, pobijediti strah od prolaznosti.

Pošto je pojam vremena izmišljen zbog praktičnih razloga, a u filozofskom smislu ne postoji, nastali su mnogi nesporazumi u istoriji i životu ljudi, društava. Strah od prolaznosti traje i povećava se do haosa, koji guše države silom, ratovima, prevarama...

Kad zamislim koliko je miliona ljudi, u poslednjih hiljadu godina, sasvim, zauvijek nestalo iz memorije čovječanstva – ubrzano, pred mojim vizijama, rastu brda, planine zaborava, raste naglo strah od zaborava. Zašto postavljam sebi pitanje, i to često, postoji li način, da se tog čuda bar djelimično oslobodim dok sam fizički prisutan na zemljinoj kuli?

Možda je rješenje: za života izgraditi most do drugog života, tj. do drugog mosta, onog poslije smrti – metafizičkog! A to je najteže, jer to se može ostvariti samo tajanstveno, vanstvarnosno, po Božijoj volji...

Ovu priču kazao mi je razočarani filozof koji je pobjegao odavno iz grada u jednu kanjonsku pećinu:

– Ova stvarnost koju vidimo fizički postoji – samo zato da čovjek ne bi otkrio onu drugu stvarnost. Moram stalno ponavljati: čovjek je zbog nečeg kažnjen da ne može otkriti Tajnu! A zbog čega je kažnjen – mora na to lično odgovarati!

Taj naš susret i razgovor bio je, sjećam se, na Dan Cara Kontantina, kada se filozof bješe vratio sa hodočašća, sa Hristova groba, gdje je glavna raskrsnica između Istoka i Zapada...

P. S.

Čovjek odbjegao iz civilizacije nemoralne i gradova zatrovanih, taj prognanik modernog doba traži nadu, a nadu jedino može otkriti kroz stvaralaštvo i molitvu Bogu. Bez te ljubavi čovjek je samo neka pustinja koju vjetrovi zagrću zaboravom sve brže i sve dublje. Čovjek postaje bezumna pojava iznad bivšeg iskona, rijeke. On je na kraju bezimen, truli spisak, ako lično nije otkrio nadu – tajnu. Ako se nije oslobodio najgoreg osjećanja – zavisti, ile, ljubomore, mržnje, gordosti, sebičnosti... Na žalost, ovo najgore osjećanje sve više narasta u cijelom svijetu, razara gnijezdo ljubavi i milosti.

P. S.

Prošlo je dvadeset godina od one večeri u beogradskoj „Skadarliji” kada sam sa Verom slušao ruske romanse. Juče sam pročitao u „Politici” ta mudra i lijepa pčelica preminula je iznenada i ostavila pismo za N.N. Pošto sam bio saradnik tog lista, napisao sam pismo uredniku, zamolio ga da mi odgovori: ko je N.N.

Poslije desetak dana dobio sam odgovor: N.N. je mlađi čovjek, student sa kojim je Vera Stojić češće izlazila u „Skadarliju”, kod nje je ostao njegov rukopis o crkvištima, grobljima, mostovima, na obalama rijeka: Sinjca, Komarnice, Pive i Vrbnice. Pošto je taj predio potopljen vještačkim jezerom, rukopis treba predati njenom prijatelju K.R.

Sjetiće se on lako dame u crnoj haljini iz drugog reda u Sali kada je bilo veče Iva Andrića.

Kada sam pročitao pismo koje je trajno imalo gnijezdo u mojoj tjeskobi i duši još jednom sam se upitao: postoji li most između dvije duše koje neobjašnjivo postanu jedna duša poslije smrti.

P. S.

Poslije pisma cijelog dana i noći nijesam imao smirenje i san. U takvoj situaciji čuh glas filozofa koji je odbjegao od civilizavije na rijeku, u pećinsko kućište. Glas je kazivao: žena sa Rudinica sišla je niz brijeg, skoro trčeći, pregazila rijeku, donijela filozofu kravljaču svježe varenike, zavapila:

– Kumim te Bogom, prespi vareniku u tvoj sud, daj mi kravljaču, ostalo mi je mlijeko na vatri, a djeca sitna oko vatre.

Filozof, koji je već bio odmakao u duhovnim meditacijama, ubrzo je razumio muke i strah žene sa Rudinica, ali nije imao u svom pećinskom kućištu nikakav sud u koji bi preručio vareniku, a uz to vareniku nije pio, jer je već bio isposnik, zavjetnik.

Kad je žena krajnje uznemirena, još jednom zakumila, počela jaukati u strahu zbog djece, filozof se prekrstio:

– Starije je tvoje ime Božije nego moj post! I ispio je cijelu kravljaču tek pomužene varenike – jomuže.

Još jednom se prekrstio, a žena je trkom otišla.

Ova priča dragocjena je za razumijevanje među ljudima, samo njen zavjet treba obavezno ispuniti – kazivala mi je majka.

Ja sam to zapisao: velika je to pojava usred tuge, straha i iskušenja.

PIŠE: KOSTA RADOVIĆ

(Nastaviće se)

---