-PIŠE: KOSTA RADOVIĆ

Poslije potopa svih kanjona cijele Pive, raseljeni Pivljani su u Nikšiću, Čačku, Podgorici... a Mnanastir Uspenija na Sinjcu... gdje je narodni sabor 28. avgusta (Dan Velike Gospojine).

Jovo kovač razbolio se od raka pluća, već je dva mjeseca u bolnici u Brezoviku, ali ga je, po želji zavičajnoj dovezao komšija sa bivše rijeke Komarnice, da mu želju ispuni da još jednom bude na Saboru...

Naiđe poslije pričešća žena Ruža, koja je kovača poštovala, dadoše joj mjesto na kamenoj klupi i poče razgovor...

– Ti, Jovo, pamtiš Ćupriju na Pivi, narod je nazivao Carev most... Zamisli često mi se javlja u snu i nešto priča. Kao kori me što nijesam, kad stiže potop, prešla na desnu obalu, nego na lijevu, onu goraždansku... Mogla si tamo, govori mi kao iz Knjige, pa uz Počivala, pa na Goransko, na Pogledini...

– U, Bog te vidio, začudi se bolni Jovo, ti sanjaš isto i ja, samo sve to meni se javlja kod Kaluđerskog mosta... Pa reci onom tvom, što sve zapisuje, da ostavi slovo o tome... Nek ugrabi prije nego samrem...

– Nećeš ti umrijeti, hrabri ga Ruža. Ti ćeš nastaviti da kuješ i na onom svijetu...A znaš šta piše na desnoj kuli one Ćuprije, utopljene... Uklesano majstorskim glijetom: „Spasenje od potopa biće kad Car sa Istoka naloži vatru na Carevu guvnu...“

-Mene ta vatra ogrijati neće, reče hitro kovač. Doktor Borozan rekao mi je:

– Ti u kalendaru još imaš... ček... ček... do snijega... A snijeg će biti do krova, preko planine neće se moći, ali ne brini, sahraniće te ljudski dvije velike ribe...

– Ribe? Kakve ribe? otkad ribe sahranjuju ljude? pripita ga Ruža u trenutku kada joj Nikola iz Sinjca donese pun bokal medovine, dar nekog zahvalnika kome je Ruža u toku rata spasila život.

– Ribe... ribe... – ponovi Jovo. One će me sahraniti. Te dvije ribe su dva prijatelja.

U pustinji nema vode, ali se može sresti prijatelj, usamljen, koji se moli Bogu za dušu prijatelja...

– Ajde, ti Jovo da se mi pomolimo Bogu pred Ikonom – za tvoje zdravlje, a o duši će odlučiti Božija volja – reče Ruža i hitro krenu vratima otvorena Manastira. – Ne gubi nadu, usput mu govori Ruža. Ako izgubiš nadu izgubićeš sve...

Tri godine poslije ovog događaja Jovo je bio živ, normalno je hodao, razgovarao, nijesu ga boljela pluća.

– Ih eno ga propirio – govorili su poznanici i prijatelji.

Doktor Borozan to nije predviđao, nije ni znao ništa o molitvi u Manastiru, ali je vidovito pogodio: kad Jovo bude umirao – na planini i u gradu biće visok snijeg, do zavičaja se neće moći, Jova su sahranila dva prijatelja u gradskom groblju – Bajo Grujičić, predsjednik opštine i jedan ribar. Snijeg – mećavnik ubrzano je zagrtao grob sa drvenim krstom i kovačkim znakom – čekićem.

P. S.

Najzad u samoću sve stade

bez krila bez riječi bez njih

da ukamenim svoj bol jade

u neizgovor okamenim stih


(NASTAVIĆE SE)

---