ZA KOLEGE S PRELOMA - I OVAJ NASTAVAK IMA BOKS!



Shvatila moja majka Milica šta joj je kazala ta komšinica Mađarica, mudra i plemenita žena, koja je tih smutnih aprilskih dana 1941. godine naslutila da je rat neizbježan, a sa njim i sva zla koja rat nosi – nastavlja svoju sjetnu ispovijest Miša Janketić.

Ne čekajući da joj se muž vrati iz vojske, uzela nas dvoje za ruke i mali zavežljaj sa najnužnijim i najvažnijim stvarima, bošču u kojoj je bila njena devetogodišnja prepiska sa mojim ocem, porodični album i nekoliko drugih njoj važnih i dragih sitnica, i krene iz Novog Sada na mučni, daleki i neizvjesni put, koji, uz sve to, treba da prevali i sa stomakom do zuba pošto je na putu bilo i treće dijete.

Ukrcala se nekako u voz. Na stanici u Petrovaradinu se čekalo ukrštanje voza sa vozom koji dolazi iz Beograda. Kad je voz iz Beograda stao na kolosijek pored našeg koji je čekao da krene put Beograda, dogodi se tako da moja majka kroz prozor, u vagonu beogradskog voza naspram sebe ugleda moga oca u uniformi rezervnog poručnika – došao iz Beograda da nas vidi.

Naravno, on tu iskoči iz voza i pređe u vagon kod nas. Majka mu ispričala šta je i kako je, šta joj je prijateljica Mađarica kazala i oni su se odatle, sami Bog zna kako, s nama prebacili i valjda poslije nekoliko dana stigli u Šahoviće.

Kad je počeo ustanak 1941. godine, otac otišao u partizane i postao komandant Šahovićko-ravnorečkog bataljona. Tu se te 1941. godine rodio i moj i Milenin brat Ratibor.

Rodio se u sobi mog pokojnog djeda Radivoja, koji je, na veliku njegovu sreću, umro na Božić 1941. godine i nije dočekao da vidi strahote novog svjetskog rata i polom i tragediju svoje porodice. Moja baba Stojana će poslije često ponavljati: blago tebi, Radivoje Mijajlov, đe umrije prije da ne vidiš slom svoje porodice...

Ja sam spavao s majkom u velikom đedovom krevetu, a onda su jedne noći došle neke žene i kažu mi da se okrenem k zidu. Okrenem se ja i gledam u đedovu sablju i levor sa odlikovanjima na duvaru – sva tri ta najviša odličja donio je sa Mojkovca prije nego što je 1916. godine pao u zarobljeništvo. Čujem kako majka prigušeno ječi i one žene kako viču: dajte vode, dajte makaze... Ja se prepao da će mi ubiti majku, bih da se okrenem, ali one žene mi ne daju: gladaj u zid!

Onda čuh zaplaka dijete i tako se rodi taj moj nesrećni brat Ratibor...

Četrdeset i druge godine, u proljeće, kad su partizani odstupili prema Bosni, došli su Italijani i četnici. Naravno, na udaru se prvo našla kuća i porodica partizanskog komandanta. Zapalili staru đedovu kulu. Izgorio krov, ali se moćni, debeli kameni zidovi nijesu dali dok ih kasnije minobacačem nijesu razorili.

Moju majku uhapsili, skinuli joj dijete sa sise i odvukli je u obližnju kuću Radojevića, pretvorenu u apsanu i mučilište četničko. Tek mnogo kasnije sam shvatio i doznao zašto me moja dobra strina Iva često noću pokrivala debelom ponjavom, ponekad mi i jastuk stavljala na glavu – da ne čujem krike moje majke koju su tukli i mučili u kući Radojevića. Poslije su je odveli u zloglasni kolašinski četnički zatvor, gdje je ubrzo osuđena na sto jednu godinu robije!

Moj brat Ratibor, nedugo potom – umrije...

Nekako ubrzo pošto je moja majka odvedena i osuđena u Kolašinu, u Šahoviće došao Pavle Đurišić, četnički komandant, koji je, ne samo u Kolašinu, vedrio i oblačio. Moja strina Iva uzme mene i moju sestru Milenu za ruke, povede nas pravo u štab kod Đurišića i kaže mu: evo ti i ovo dvoje piladi Radomirovo i Miličino pa i s njima radi šta ti je drago kad si ih odvojio i od majke...

U tom okrutnom i nemilosrdnom čovjeku ipak za trenutak progovorio čovjek, sažalio se i smilovao, i nije, mislim, prošlo ni dva dana, majka se vrati iz zatvora – pustio je Pavle Đurišić...

Piše: BUDO SIMONOVIĆ

(Sjutra: MOŽDA SE NIKAD NEĆU VRATITI)

---

Ime i prezime
Ja sam imao babu, Stojanu, očevu majku, koja je poživjela 106 godina. Do poslednjeg daha bistroumna i cibra. A plemenita i dobrodušna – sva djeca su je voljela, valjda i stoga što je u džepu svoje traveze vazda imala kocku šećera, kakav suvi bombon ili ratluk, orah ili suvu šljivu. Od nje sam saznao da sam ime Mihailo, doduše malo modernizovano, dobio po pradjedu Mijajlu. Od nje sam naučio i do danas znam svih 21 pas mog donjomoračkog bratstva, odnosno lanac imena mojih predaka, sve do Janka Markova. Njega su zbog izuzetne konstitucije i fizičke snage zvali Janketa i po njemu su Janketići dobili prezime.