-Razgovarao: Aleksandar Ćuković

Razne strahote uticale su na kasniji književni rad i interesovanja Koste Radovića.

– Zapamtio sam iz rata, i od tada sam zakleti antifašista, kako su folksdojčeri, Njemci i ustaše iz Fazlagića kule ubili tri nemoćna starca na obali Komarnice u mjestu Kruševo, blizu Mioče. Kako su to krvnički uradili... Jedan od stradalih bio je iskreni bogomoljac. Gurnuli su ih u zapaljenu brvnaru, tako da su sagoreli u vatri, ali je od ovog jednog ostala nesagorela noga do koljena. Nakon toga je udarila ogromna kiša, stravičan pljusak. Bio sam blizu. Mislim nije bilo više od 400 metara. Ta njegova noga ostala mi je kao filmska slika u glavi. To je strašno – kaže pisac.

Radović otkriva ne samo korijene, već i cilj svoga pisanja i uopšte bavljenja književnošću.

– Glavni cilj moga pisanja jeste borba protiv zaborava. Kakva bi bila svrha pisati, ako se pisac ne bori protiv zaborava. To smo naučili i od Biblije, od Hrista... Hristos hodi po vodi, ta veličanstvena slika mi je bila asocijacija kada sam bio u Egiptu. Obilazio sam piramide i muzeje. Hristos hodi po vodi – ne postoji u knjigama i stvarnosti tako veličanstvene slike. Prelazi na drugu obalu, a tamo ga čekaju gladni ribari. Kako bi ih nahranio, stiže među njih i od jedne ribe namnoži toliko da se svi nasite. Šta je to? To je duhovna hrana, a to je poruka Hristova, jevanđeoska. Ta veličanstvena slika je, u suštini, u biti, iza svega ovoga mog pisanja i iskušenja – pojašnjava Kosta Radović.

Njegove najnovije knjige – „Jevanđelje cara Konstantina” i „Što zemlja rodi u krvotoku pjeva” jesu proza i poezija.

– Ova poezija inspirisana je ljetopisnim zapisima iz Pivskog i drugih srpskih manastira. To je metafizika. I u jednoj i u drugoj knjizi. Sve je metafizika. To je tjeskoba između stvarnosnog i metafizičkog. U ovom dobu u kom živimo postoji nova pojava koju neki ljudi i ne primjećuju – ravnodušnost ljudi pred zlom. Masu mijese ideološki, politički, da je naprave ravnodušnom, toliko da onaj tamo može da pije pivo, a da ovamo nekog kolju. To je ideološki projekat neoliberalnog kapitalizma. Krajnja sebičnost i opasnost za čovjeka koji ima dušu i moral. Rijetko to ko uočava. Gledajte koji je to apsurd. Pročitao sam „Kapital” prije 40 godina kako bih otkrio odnose u društvu, kapital i profit. Danas se formira interesna grupa koja ima vlast i sve podređuje svom profitu. Masa ostaje siromašna. Imamo ekstremno siromaštvo i bogatu interesnu grupu. Tu vam je primjer Nikšić. Samo pogledajte taj grad. Nijedno društvo ne može napredovati bez srednjeg sloja. Nijedno! Socijalizam na koji sad bacaju kamenje, jugoslovenski, nije bio kao onaj boljševički gdje je bila bijeda – smatra on.

– Njegoš je zabilježio u „Luči mikrokozma”, slikovito i filmski, tu borbu dobra i zla, pokušaj da antihrist nagovori Hrista da odstupi od vjere. Isto to imamo u djelu Dostojevskog, samo na poseban način – pojašnjava Radović i prisjeća se svog boravka u Petrogradu.

– Kada sam bio u Petrogradu, posjetio sam muzej Dostojevskog. Tu sam vidio šta znači lišavati umove slobode. Dostojevski je bio osuđen i prognan u Sibir. Izrečena mu je bila smrtna kazna. Njega su izveli na jednu poljanu, u šumu, na strijeljanje. Izvršioci su se muvali, dobro im došlo to kao izlet... i nijesu ga odmah strijeljali. On je čekao. Odjednom se pojavljuje jahač na konju koji je donio vijest o pomilovanju od cara. Eto kako Bog može da spasi čovjeka. Šta sam vidio u tom muzeju: dvije kugle, koje su bile vezane za noge slavnog pisca. Crne. Između njih lanac. Korak dug samo koliko lanac dozvoljava. U tom je bio spućen genije. To je jezivo. To su ti apsurdi o kojima govorim – pojašnjava Radović.

Jedan od projekata na koji je najponosniji jesu Pivski književni susreti.

– Iduće godine će biti 50 godina književnih susreta na Pivi. To je najveći kulturno-istorijiski i duhovni događaj poslije Pivskog manastira na tom području. Nikada me niko za moj književni rad nije nagradio iz Pive. Nije važna nagrada, već ljudski momenat i odnos. Samo su Struški susreti bili stariji od Pivskih u cijeloj Jugoslaviji. U Pivu su dolazili svi najveći pjesnici iz čitave Jugoslavije, oni koji su u čitankama ostali. Jednom prilikom, pred potop, na književnoj večeri bilo je 5.000 ljudi koji su došli sa svih strana Jugoslavije – prisjeća se pisac.


(KRAJ)

---