Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Ostavio depozit, zaradio 135.000 * Presuda dokaz neprijateljstva * Od Vlade dobila 40.000 iako ima stan * Stigli nalazi DNK, izvještaj odbačen * Austrija dobila prelaznu vladu sa ekspertima * Tači će od Makrona da traži Preševo, Bujanovac i Medveđu * Pribilović da se izjasni o izboru gradonačelnika
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 23-05-2019

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Branka Bošnjak, poslanik DF-a i funckcioner PzP-a :
– Ukoliko se ne saberemo kao alternativa i ne prevaziđemo sujete i sitni partijski šićar, ovakva nakaradna privatna država će se ustaliti na duži period, možda i trajno.

Vic Dana :)

- Zašto je Čak Noris najjači?
- Zato što vježba dva dana dnevno.

Doktor se nakon pregleda obraća jednom pacijentu:
- Vama je potreban savršen mir. Prepisaću vam ove tablete za živce. Tri puta dnevno ih dajte svojoj ženi.

- Zašto od svih žena plavuše imaju daleko najljepše noge?
- Pa, ko nema u glavi ima u nogama!







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Feljton - datum: 2019-05-21 PREDSMRTNA ISPOVIJEST MIHAILA – MIŠA JANKETIĆA 3 Možda se nikad neću vratiti Spremila se, odjenula što je najljepše mogla, začešljala se, a imala je predivnu bujnu kosu, i otišla mirno kao na svadbu...
-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Moja majka je, inače, i pošto je puštena iz kolašinskog četničkog zatvora više vremena provodila po apsanama Mila Bakića, Bandovića i drugih četničkih glavešina, nego kod kuće – kazivao je dalje Mišo Janketić – jer je bila aktivna i na sve načine nastojala da pomogne partizanski pokret. Kad joj je dojadilo obijanje pragova četničkih zatvora po Vraneškoj dolini, ona je jednog dana pokupila nas dvoje i pobjegla u Pljevlja, u svoj rodni grad, neće li se tamo skloniti i spasiti od zlotvora.

Smjestili smo se kod Đorđija Đenisijevića, bio upravnik nekog rasadnika u Pljevljima, pa majka kod njega iznajmila jednu malu kućicu u dvorištu – to bilo za poslugu, samo dvije sobice. Bila se čak i zaposlila i radila nešto na pošti eda bi nas kako održala u životu.

Dok su Njemci bili glavnokomandujući u Pljevljima, niko je nije dirao, grku riječ joj nije dobacio. I ona je za sve to vrijeme, kao i niz drugih mladih žena i djevojaka, sarađivala i pomagala partizanski pokret, dojavljivala im iz okupirane varoši važne podatke i na neki način doturala pomoć, sve što se moglo i koliko se moglo.

Sve se, međutim, obrnulo naglavačke kad su se u Pljevlja jednog dana sjazili četnici i počeli da uspostavljaju svoju strahovladu.Toga dana, aprila 1944, bila je nedjelja, ona dobila negdje jagnjeći but i krenula da nam spremi fini ručak. Ručak još nije bio gotov kad neko zalupa na vrata i u sobu rupiše dvojica s velikim bradama, šubarama i kokardama na njima. Jedan, dobro sam upamtio, mali, dežmekast, drugi krupan, čelom udara u nadvratnik. Onaj mali nosi jednu veliku pušku, kasnije su mi objasnili da je to bila nekakva „francuzica“, a onaj visoki jedan kratki, italijanski karabin s nožem.

Zbore strogo majci da mora s njima u komandu. Ona mirno, kao da je pozivaju na veselje, veli da ona neće i nema kud pobjeći, da je puste samo da završi ručak djeci, pa će sama doći.

Za čudo, oni pristadoše na to i odoše.

Kad ručasmo, ona me odvede u drugu sobu i veli: Cile – tako me zvala otkad pamtim i taj mi nadimak ostao do danas – ti si, veli, sad veliki majkin dječak, ja ću sad da idem, možda se nikad više neću ni vratiti, a ti da čuvaš sestricu Milenu...

Tako meni zbori majka Milica, a imao sam tek pet godina i od tada do danas, evo su prošle sedamdeset i tri godine, kad god se sjetim majke u ušima mi odjeknu te njene riječi...

Spremi se. Došle tu neke komšinice, znaju kud je krenula, pa joj zbore da se ne udešava. Ona jok: odjenu se što je najljepše mogla, začešlja kosu, a bila je stvarno lijepa žena i imala predivnu bujnu kosu. Ode mirno kao na veselje...

Nema je, nema je – ne vraća se. Sjutri dan, komšije nas nagovore i pošalju mene sa sestrom u komandu četničku, bila tu blizu, da pitamo za majku i molimo da je puste – možda će se zlotvori smilovati kad vide nejaku i uplakanu djecu.

Ispred štaba jedan doksat i tu stražar, ne može pored njega ptica proletjeti u uski dugački hodnik. Mi ga pitamo kroz suze za majku, a on breknu: mrš, mrš, gubite se paščadi komunistička odavde! Onda mene još i šutnu nogom u zadnjicu.

Mi se izmakli malo, tiho plačemo i gledamo kako neka žena riba hodnik i prosipa napolje kofe s vodom, a ta voda crvena. Nekim dječjim instiktom sam odmah posumnjao i utuvio u glavu da bi to mogla biti krv moje majke i do danas me ništa nije razuvjerilo da to nije bilo istina...


(Sjutra: ŽUTE CIPELE MIŠA JANKETIĆA)


Komentari

Komentari se objavljuju bez zadrške.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj će biti izbrisan u najkraćem roku čim bude primijećen ili prijavljen, a autori spornog komentara rizikuju da budu prijavljeni nadležnim institucijama.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Najčitanije danas

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"