-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Knjiga dr Sofije Božić „Srbi u Hrvatskoj 1918–1929”, koju je izdao Institut za noviju istoriju Srbije iz Beograda, odavno je zauzela kultno mjesto u srpskoj istoriografiji. O tome svjedoče i pohvale najeminentnijih stručnjaka. Tako je prof. dr Mira Radojević kazala da je brojnošću i bogatstvom sadržaja, ovom knjigom prvi put u srpskoj istoriografiji dobijena zaokružena naučna priča o Srbima u Hrvatskoj. Ranije smo iz nje na istom ovom mjestu objavili jedan manji dio, a za ovu priliku ćemo u skraćenoj verziji iz ove opširne monografije prenijeti poglavlje „Prečani i Srbijanci: predstave i stereotipi o Srbiji u viđenjima iz Hrvatske”.

Dr Sofija Božić je viši naučni saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Bavi se istorijom Srba u Hrvatskoj i srpsko-hrvatskih odnosa u širem kontekstu društvene i političke istorije srpskog naroda u 19. i 20. vijeku. Pored navedene, objavila je i monografije „Politička misao Srba u Dalmaciji: Srpski list/glas 1880–1904” i „Jedan po jedan život: zapisi o ličnostima iz srpske istorije”, autor je i brojnih članaka, prikaza, leksikografskih jedinica, enciklopedijskih odrednica i drugih radova.

– Iako su se, tokom istorije, migrirajući u većim ili manjim skupinama, udaljavali od prostora na kome su u srednjem vijeku postavili temelje svoje državnosti, svi Srbi – uprkos tome što su se razvijali u sklopu različitih sredina, pod hegemonijom vlastodržaca Zapada i Istoka, geografski udaljeni jedni od drugih – ostali su međusobno povezani čvrstim i neraskidivim sponama. Duhovno jedinstvo i osjećanje uzajamnosti srpskog naroda nijesu uspjele da ugroze ni Habzburška carevina, ni Mletačka republika niti Otomanska imperija. I sam naziv „prečani”, kako su u Srbiji od 19. vijeka nazivani Srbi koji su živjeli s druge strane Save, Drine i Dunava, nije bio izraz podvajanja, već naglašavanja jedinstva srpskog naroda, razdvojenog trima velikim rijekama. A kada je došlo do obnavljanja srpske države, ideja zajedništva postala je još snažnija. Sav srpski svijet upro je pogled u Kneževinu, zatim Kraljevinu Srbiju, koja je postala stožer okupljanja sveg, još uvijek neslobodnog Srpstva.

Ali pitanje glasi: Kako su se dalje razvijali srpsko-srpski odnosi od trenutka kada su se svi Srbi najzad okupili u jednoj državi? Nas, naravno, zanima odnos srpske zajednice iz Trojednice prema Srbiji, i to kako pripadnika njene intelektualne i političke elite koji su bili prisutni na javnoj sceni, tako i samog naroda. Zato ćemo na ovom mjestu pokušati da razmotrimo kroz kakvu su prizmu Srbi iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u periodu Kraljevine SHS gledali Srbiju, njene žitelje, političare i stručnjake raznih profila, kakav utisak je na njih ostavljao mentalitet „Srbijanaca”, da li je život pod zajedničkim državnim krovom podsticao na zbližavanje ili je izazivao udaljavanje, te kakav je u tom smislu bio uticaj stranačkih lidera i intelektualaca.

Srbi iz bivše Habzburške monarhije ušli su u novu državu s velikim nadama. Iz ruševina njene prestonice, Beograda, „sjala je divna tajanstvena aureola mučeništva, slave. Širila se sloboda nad cjelokupnim našim narodom...” – uvjeravao je slikar Marko Murat profesora Miodraga Ibrovca. Politički lideri Srba u Hrvatskoj gledali su na Srbiju kao na zemlju koja je zaslužila iskrenu zahvalnost i poštovanje svojom nesebičnošću i spremnošću da se odrekne vlastite državnosti kako bi (poslije iskustva vjekovnog ropstva), ujedinila sve Srbe, Hrvate i Slovence. Srbija je bila utoliko dostojnija povjerenja jer je, prema Svetozaru Pribićeviću, „htjela, možda i sa mnogo manje žrtava, riještiti pitanje našega narodnog ujedinjenja, da ga je htjela riješiti u užem smislu'.


(NASTAVIĆE SE)

---