-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Pod rješenjem pitanja narodnog ujedinjenja u „užem smislu”, Svetozar Pribićević je podrazumijevao obnavljanje predratne Kraljevine Srbije ili ujedinjenje srpskog naroda kojim bi bili isključeni Hrvati i Slovenci. Budući da se nije odlučila za ovu parcijalnu varijantu, već za ujedinjenje „cjelokupnog našeg troimenog naroda”, Srbija je „pretrpjela najveće muke i patnje, koje pozna istorija [...]” – ispravno je zaključio Svetozar Pribićević –„uloga u istoriji našega narodnog ujedinjenja ostati velika”. I Milan Pribićević bio je duboko odan Srbiji: „Srbiju poznam i volim mnogo” – isticao je. Poput Svetozara, i on je ukazivao na velikodušnost Srbije, koja je „žrtvovala svoju potpuno samostalnu, uglednu i slavnu državu, da bi stvorila Jugoslaviju”. S obzirom na to da je hrvatska propaganda odmah počela da optužuje Srbiju za zavođenje hegemonije, pukovnik Pribićević je smatrao da je nužno da naglasi kako je Srbija izašla iz rata gotovo potpuno uništena, s desetkovanim stanovništvom, te da se ne treba plašiti niti zazirati od jedne postradale i oslabljene zemlje. Naprotiv, „prije bi se ona trebalo da plaši nas, koji smo sačuvaniji od nje”. Zbog toga je zahtijevao: „Budimo i mi širokogrudni prema njoj, kao što je ona prema nama”. Srbija, poručivao je dalje Milan Pribićević, „treba da ima naročito mjesto u našim srcima i dušama, kao naš dio, kome priznajemo njegove velike zasluge i kao primjer svima nama kako se valja žrtvovati za slobodu”.

U propovijedi održanoj u ličkom mjestu Divoselu, Dušan Ivančević, pravoslavni sveštenik iz Gospića, nadahnuto je govorio o Srbiji kao o zemlji koja prema troplemenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca nema nikakve osvajačke, već, naprotiv, oslobodilačke ambicije: „Ona je svima nama osloboditeljica, a nije ničija pobjednica, a mi smo njoj svi oslobođena braća, a nikako ne pobijeđeni narod”. Ivančević je uvjeravao ličke Srbe da „nema zemlje u kojoj se živjelo slobodnije i ljepše nego što u Kraljevini Srbiji”, te da je bijeli orao „znak pravde i slobode”. Da više neće biti „gospodara ni slugu” jer će „divni srpski narod” poslije toliko podnijetih žrtava „znati poštivati i slobodu braće svoje”. „Prepuno nam je i srce i duša bratske ljubavi prema herojskoj vojsci srpskoj” – nadahnuto i s oduševljenjem uvjeravali su žitelji Otočca predstavnike novih državnih vlasti – „koja nadčovječnim naporima i viteštvom svojim posvjedoči besprimjernu izdržljivost do krajnjih granica i time samo doprinese, da smo i mi, dosad jedno roblje austro-madžarsko, sad slobodni sinovi lijepe i velike, drage nam otadžbine, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”.

Ali, preskočimo za trenutak nekolikog godina i napomenimo da se krajem treće decenije 20. vijeka Samostalna demokratska stranka, reprezentativna stranka Srba u Hrvatskoj, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem, nalazila u Seljačko-demokratskoj koaliciji s Hrvatskom seljačkom strankom i da je u javnosti to ujedinjavanje najjačih političkih snaga iz „preka” bilo poznato kao – „prečanski front”. Postavlja se pitanje: Kako je došlo do toga da Srbi iz Hrvatske, ili bar jedan njihov dio, izgube vjeru u Srbiju i čak naprave tako dramatičan zaokret da se, od velikih protivnika hrvatskih separatista, pretvore u njihove političke partnere? Ovaj zaokret u mišljenju i stavu Svetozara Pribićevića i njegovih pristalica primjetan je od sredine dvadesetih godina. Sve do tada, Pribićević je, na sve primjedbe koje su stizale s hrvatske strane a koje se mogu svesti na uobičajenu floskulu o tzv. velikosrpskoj hegemoniji – ustajao u odbranu Srbije: „[...] niko u Srbiji neće da ona bude Pruska, koja će voditi druge manje državice jedne te iste nacije.[...] malo koga će u Srbiji zadobiti za ideju vođstva, što znači ideju hegemonije ili bar ideju protektorata nad ostalim djelovima naroda [...]”.


(NASTAVIĆE SE)

---