-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Ta moja strina Iva je, u stvari, bila moja prava majka, jer sam ja jedva i zapamtio moju majku Milicu koja me rodila, sjećao se dalje Mišo Janketić. – Kad mi se rodila prva ćerka, ja sam joj dao ime Iva po toj mojoj strini-majci, a tek kasnije, kad mi se rodila i druga ćerka, dao sam joj ime majke Milice. Ta mi je žena poklonila ljubav majčinsku i to koliko u meni ima ljubavi i neke dobrote, to mi je podarila moja strina-majka Iva...

Nađe mene, tako, u Pljevljima moja dobra strina, jadnoga, krastavog, šugavog, vašljivog, isprepadanog i sa stresovima i traumama. Kad me je dovela u Šahoviće, zadugo me budno čuvala jer sam skakao noću iz kreveta, vrištao u snu, budio se i pokušavo nekud da bježim.

Dugo nijesu mogle da mi se zamire inficirane kraste i rane od svraba, a mjesecima sam smrdio na neku mast sumpornu i gas, petrolej kojim su me mazali da bi mi istrijebili vaši.

Te godine sam krenuo u osnovnu školu.

Negdje početkom 1947. godine – tada sam bio već u trećem razredu, u Šahoviće – ne znam da li su tada već bili dobili ime Tomaševo, kako se sada zovu po ovdašnjem narodnom heroju Tomašu Žižiću – jednog dana dođe jedan vojni džip. Stade ispred škole. Jedan čovjek izađe i pravo k meni:

– Jesi li ti Cile?

Ja gledam u njega i ništa ne shvatam.

- Imaš li ti sestru? – pita on dalje i ne čeka da mu potvrdim da sam ja Cile.

– Nemam – pribrah se ja konačno.

– Nikad je nijesi imao? – uporno pita neznanac.

– Imao sam, ali je više nemam – odgovaram sve slobodnije i otresitije.

- A kako se zvala tvoja sestra?

– Milena – rekoh, a on me je pomilova i sa osmjehom pogleda neke ljude koji su sjedjeli u džipu.

Otišli smo poslije kod moje strine Ive i taj joj je čovjek sve ispričao, ko je i šta je i šta ga je dovelo u Šahoviće.

Kazao da se zove Milivoje Milićević, da živi u Višegradu i drži mesaru. Onda i sve kako je bilo sa sestrom mi, kako je ubijena ta Jevrejka koja ju je vodila i kako je Milena dospjela u njegovu kuću i kako se od tada raspitivao ko je i čije je to dijete.

Malo prije nego što je došao u Šahoviće, Milićević se vraćao vozom iz neke trgovine od Priboja, Rudog, odakle li – imao pun vagon stoke za mesaru. U kupeu u kojem je sjedio našla se i neka žena iz Pljevalja. Putovala vozom u Beograd kod sina. U neko doba počela priča o ratu i nekim događajima iz tog mučnog i nesrećnog vremena i ta Pljevljanka ispričala kako su njenu prijateljicu i školsku drugaricu Milicu Janketić zaklali četnici, da joj se ništa ne zna ni za muža Radomira, koji je odveden nekud u zarobljeništvo, da su imali i troje djece, da je jedno muško umrlo uz rat, drugo se negdje zlopati od nemila do nedraga, trećemu, ćerkici nesrećnoj, ne zna se ni groba ni mramora – još dok je rat trajao odvela je nekud neka žena iz Pljevalja i tu joj se izgubio svaki trag.

Milivoje joj onda tu ispriča da ima i da podiže jedno tuđe žensko dijete, kaže i kako mu je došlo u kuću, i da po svemu sumnja da je dijete odnekud iz Crne Gore. Zna da kaže samo da ima brata Cila, da za mlijeko kaže da je varenika a za merdevine – stube, i sve zbori ijekavski...

Ta žena grakne: pa to je sigurno Milena Miličina!

Milićević se odmah potom malo raspitao i zaputio u Šahoviće da traži mene.

On je mojoj strini ispričao i kako je neki zlikovac, musliman iz zloglasne Handžar divizije - Vrana se prezivao i bio je, kako mi se čini, iz nekog mjesta tu između Pljevalja i Rudog – koga su uhvatili oznovci, izjavio na sudu da on nije učestvovao ni u kakvim zločinima prema pravoslavnom življu, već da su njemu četnici oteli ćerku Hajriju Vranu i da je doznao da se nalazi u Višegradu kod mesara Milivoja Milićevića. Zato mora i mene povesti u Višegrad kako bi na sudu dokazao da Vrana laže.


(Sjutra: SUZE MIHAILA LALIĆA)

---

Cinizam onih koji odlučuju
Moju majku su sahranili u zajedničkoj grobnici poginulih partizana i žrtava fašističkog terora na onome brdu više hotela „Zelengora” u Pljevljima. Onda su u onim zaumnim vremenima devedesetih godina prošlog vijeka bili nakanili da na dvadeset metara od tog spomenika podignu i nekakvu „crkvu-pomirnicu“ i spomenik četnicima, a popa Macu su proglasili svecem i velikomučeničkom žrtvom komunističkog terora! Eto dokle u ovom vremenu ide taj cinizam i to čudo – kazao je gnjevno Miša Janketić, koji nije želeo u sve to da se miješa.