-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Povede mene Milivoje Milićević te 1947. godine u Višegrad i sastavi konačno sa sestrom Milenom – sjećao se dalje Mišo Janketić. – Sašije tu i njoj i meni fina odijelca od neke engleske uniforme – ličili smo jedno na drugo kao blizanci, i onda nas odvede na sud da demantuje priču i laži toga zlikovca Vrane da je Milena, tobož, njegova ćerka Hajrija.

Sudija je istog časa kad nas je vidio jedno pored drugog prekinuo suđenje, jer je sve bilo toliko očigledno...

U to vrijeme kad sam u Višegradu našao sestru Milenu, moj brat od strica Milorad Janketić bio je politički komesar u Priboju. Doveo me je iz Višegrada, gdje sam završio treći razred osnovne škole, kod sebe u Priboj, pa sam jedno vrijeme i tu učio. Zapamtio Milorad kako je njega prije rata školovao moj otac u Novom Sadu. A opet, moga oca, dok je studirao, pomagao i školovao Miloradov otac, a ja poslije preuzeo i školovao Miloradovog sina ovdje u Beogradu. Tako ti je to bilo kod nas...

Kad sam završio četiri razreda osnovne škole, Milorad me je doveo u Beograd, gdje je on tada prekomandovan iz Priboja. Upisao me je u gimnaziju. Poslije sam upisao studije književnost, a onda Fakultet dramskih umjetnosti...

Kako su Janketići, moji preci, uglavnom naginjali vojničkom pozivu, ja sam, izgleda, umjetničku žicu naslijedio od majke Milice, jer su u njenoj familiji bili skloniji duhovnim zanimanjima. Moja majka je, recimo, veoma lijepo pjevala, posebno bosanske sevdalinke, pa sam taj dar, po prilici, i ja od nje naslijedio.

Ja sam, još kao osnovac, svoj prvi javni nastup imao upravo kao pjevač u Šahovićima. Učiteljica Vukica Stoimirović, jedna divna žena, rodom iz Kovina, iz Banata, organizovala je priredbu u Sekulinoj kafani u Šahovićima. Kafana je imala malu, fino osvijetljenu binu. Učiteljica je nekako uočila i osjetila da ja imam nekog dara i sjećam se da sam, onako ošišan do glave zbog vaški, na nekom od tih prvih nastupa pjevao prelijepu sevdalinku „Vihor ružu niz polje tjeraše...”

Poslije sam, na nekoj od tih priredbi u Sekulinoj kafani u Šahovićima, recitovao potresnu pjesmu „Na grobu svoje majke siroče je bilo...” Tom pjesmom sam ganuo i rasplakao sve prisutne, jer su, narvno, svi znali da sam siroče bez roditelja, i posebno kako sam ostao bez majke...

Eto, tako ti je počela moja glumačka, umjetnička karijera...

A dok sam bio u Šahovićima, jednoga dana u školu banuše školski nadzornici, kako se to tada zvalo. Mihailo Lalić, već znani pisac, i pjesnik Junuz Međedović – meni se čini da je on u to vrijeme bio i neki visoki funkcioner u prosveti Crne Gore. Lalić tu pitao direktora škole i nastavnike ima li iko živ od porodice Radomira Janketića, sa kojim je, kako im je ispričao, bio u kolašinskom četničkom zatvoru, a poslije i u njemačkom koncentracionom logoru Pavlo Melas u Solunu.

Kažu mu oni šta je bilo i kako je završila moja majka, da se obestrvila moja sestra Milena i da sam, eto, ostao samo ja, đak trećeg razreda.

Neko dođe i odvede me u zbornicu, tražio Mihailo da me vidi. Kako sam se pojavio na vratima, on ustade. Gleda me. Gledam i ja njega. Svi ćute. On, vidim, zaustio, bi nešto da kaže, bi nešto da kaže... Onda priđe, pomilova me po glavi i žurno iziđe iz zbornice...

Tek poslije kad sam saznao da je i on robovao i dvije godine dijelio sudbinu sa mojim ocem, kad sam shvatio kako ga je ganula sudbina porodice njegovog sapatnika iz tamnice, shvatio sam i razumio zašto je Lalić izašao iz zbornice i zašto nije mogao riječ da prozbori – da je pobjegao napolje kako mu ne bi vidjeli suze.


(Sjutra: ODMAZDA NjEMACA NA MATEŠEVU)

---

Spasio ga rođak
- Moj otac je – ispričao je Mišo Janketić – bio osuđen u Kolašinu i određen za strijeljanje na zloglasnoj Brezi, tu na periferiji varoši, ali ga toga jutra kad su banuli Njemci spasio rođak Miljan Janketić iz Sjerogošta, kapetan kraljeve garde, desna ruka Pavla Đurišića. Bio grdosija od čovjeka, kažu da je bio visok preko dva metra. On je moga oca, koji nije bio krupan, a uz to ga tamnica i ratne muke ispostili, sakrio pod svoj šinjel i preveo i sklonio među razoružane četnike.