-Piše: Budo Simonović

O sudbini oca Radomira, šta se i kako s njim zbilo, Mihailo Miša Janketić će saznati tek mnogo godina kasnije, kad je već postao poznati dramski umjetnik i familijarni čovjek. Znao je samo da je dopao četnicima u ruke u rejonu Bobova, da su ih tu opkolili i zarobili negdje početkom 1943. godine, da je od njegovog bataljona od preko sto boraca ostalo samo 17 i da su ih sproveli u kolašinski zatvor.

U Kolašin su, uoči Pete neprijateljske ofanzive, 13. maja 1943. godine, upali Njemci, razoružali četnike i sve ih, izuzev Pavla Đurišića i još nekoliko četničkih glavešina, zajedno sa zatočenicima iz četničkog zatvora, potjerali prema Mateševu, kupeći usput i druge, od sedamnaest do sedamdeset gosdina, koji se nijesu na vrijeme sklonili ispred njemačke kaznene ekspedicije.

Grupa zatvorenika je na Mateševu napravila paniku i pokušala da bježi. Dvadesetak je uspjelo da umakne, a najmanje još toliko Njemci su pobili ili su se potopili u nabujaloj rečici Drckoj.

Njemci će poslije izvršiti i dodatnu odmazdu i zbog pokušaja bjekstva, a vjerovatno i stoga što su u pucnjavi koja je potom nastala nenamjerno ubili i jednog svog vojnika – stražara, postrijeljati još deset zatvorenika, uglavnom one koji su imali okove na nogama, ili su, kako su im četnici prošpijali, bili osuđeni na smrt i čekali izvršenje kazne.

I Radomir Janketić će potom preživjeti tu stravičnu dvadesetpetodnevnu golgotu deportovanja od Kolašina preko Trešnjevika i Čakora do Peći, odatle do Zemuna i zloglasnog Starog Sajmišta, a onda do Soluna, u tijesnim stočnim furgonima na kojima je, kakve li ironije, na čistom srpskom pisalo: „četrdeset ljudi ili osam konja”.

Nijesu se, naravno, obzirali na to, trpali su ih u furgone dotle da ni igla više ne može stati, da niko ne može ni sjesti, a kamoli leći. O žeđi i gladi niko nije ni mislio pri mukama od tjeskobe i besanice, smrada mokraće i izmeta, od svakovrsnih ponižavanja koja su usput trpjeli od bijesnih i sitih njemačkih sprovodnika i razjarenih šiptarskih horda, zlotvora i bezdušnika, koji bi kidisali na vagone čim se voz zaustavi, spremni i željni da se iživljavaju na vezanim i bespomoćnim ljudima.

Profesor Milosav Babović, jedan od velikomučenika koji je preživio i u svojoj dvotomnoj autobiografskoj knjizi „Vreme i sudbine” dirljivo opisao sve te strahote, na jednom mjestu piše kako se na tom mučeničkom putu sreo sa Mihailom Lalićem i Radomirom Janketićem, dvojicom zatočenika iz kolašinskog četničkog zatvora, koji su izbjegli strelište na Brezi samo zahvaljujući Njemaca i njihovoj odluci da razoružaju četnike i raspuste zatvor.

Desilo se to u hali pilane Đurovića u Peći u koju su ih zatočili prije nastavka puta ka Beogradu, odnosno Zemunu. Lalić se veoma teško kretao i nije mogao da stoji jer je na nogama imao žestoke rane od teških okova koje mu je, kako piše Babović, u poslednjem trenutku, malo prije nego što su Njemci uletjeli u zatvor, sjekirom raskovao Ljubiša Milačić, takođe zatočenik i takođe okovan (do dana današnjeg se, inače, špekuliše da je Milačić poslužio Laliću da stvori lik Tadije Čemerkića, glavnog junaka njegovog romana–prvjenca „Svadba”, mada sam Lalić to nikada nije izričito potvrdio).

„Mihailo je bio neveseo – piše Babović. – Bled, neobrijan, naborana čela. Sukneno odelo, opanci, bijele vunene čarape. Sve je delovalo tuđe na njemu – piscu iz Beograda.

Čovek koji je sedeo sa njim, ustao je. Pozdravio se prvo sa Svetom Toškovićem. Videlo se da se znaju. Izgledao je lepo: na rumenkastom, obrijanom licu, crni štucovani brci. Crne oči – vesele, što me iznenadilo...

– Radomir Janketić – kazao je, rukujući se.

„Janketić je bio jedino osmehnuto lice u ovoj masi. Duhovno bodar. Po tome ga pamtim” – piše Babović.


(Sjutra: PRVI SU POBJEGLI POĐANIN I GRANDIĆ)

---