-Piše: Svetislav Šestović

Opisati ove krvave događaje, herojsku borbu ovoga naroda i njegovo mučeničko stradanje, sa današnje vremenske distance nemoguće je, a baciti apsolutnom zaboravu veliki je grijeh. Ovom narodu hrabrosti nikada nije manjkalo. Pokazali su to mnogo puta i prije, a i poslije. U tako teškim i sudbonosnim istorijskim momentima, ne hrabrosti i junaštva, nego razuma, snalažljivosti i velike istrajnosti.

Mnogo puta su pred velikom silom bili prisiljeni da kupe što se može ponijeti i što je neophodno za spas života u zbjegovima. Bježeći sa nejači, sa ženama i djecom, sa starima i iznemoglim, goneći stoku u pokušaju da se spasi što se spasiti može. Ove prilike, mnogima je utočište bilo na lijevu stranu Tare u Šarancima. Trebalo je skloniti bolesne, stare, djecu i trudnice. Kako ponijeti neophodno? Gdje i kako sakriti, zakopati ono što se ne može ponijeti? Nije bilo lako otići i pobjeći. Ostaviti i prepustiti neprijatelju i ognju sve što je mukom i znojem u teškim uslovima stvoreno. Borba za opstanak gologa života nije imala alternativu. U svakom slučaju, tovarna snaga je nedostajala i manjkala. Jer je bilo mnogo više toga što bi se natovarilo i potjeralo koje je neophodno za život u izbjeglištvu i što bi valjalo spasiti. S druge strane, bio je veliki broj starih i iznemoglih koji nijesu bili za pješačenje, već su morali jahati. Majke su nosile kolijevke na leđima, dok su za ruku vodile malo odrasliju djecu, koje još nije odraslo da može valjano hodati, a uz dijete u rukama još dodatni i neophodni prtljag. A kada se umori dijete, koje drži za ruku, i njega uprti u naručje, ako ne bi našlo mjesta konju u antrešalj.

Kolone naroda i stoke od Krupica, Stožera, Barica i ostalih okolnih sela, kao pritoke slivale su se u jednu veliku rijeku koja je bujala od Rivina, preko Borisavljevica, ka Premćanima i Tari. Druge kolone su stizale od Prošćenja i Crvene Lokve, preko vaškovskoga brda. Treće su od maočkog kraja, preko Kosanice, hitale prema Tari. Tara sa njenim vrletnim i nepristupačnim kanjonom kolone je usmjeravala samo na određena mjesta, jer se Tari ne može bilo gdje prići i pregaziti je. Iz toga razloga pravile su se kolone i odmicalo se sporo. Prelazi na Tari bili su tijesni. Ličili su na mravlje puteve uoči kiše. Prelazile su kolone naroda, natovarenih konja i stoke. Pri svemu ovome, svako je imao svoj zadatak, ko da tjera stoku, ko da prati tovare i ostalo. I smiješana stoka je negodovala, odjekivala je rika i buka govedi, vriska konja, bleka ovaca, lavež pasa, sve na svoj način je negodovalo. Dok su u pozadini odjekivale puške i plotuni, vodila se borba na život i smrt, ustanici su obezbjeđivali narodu odstupnicu. Mnogi nijesu mogli i nijesu uspjeli izmaći turskoj sili, njihova sudbina bila je teška. Pošto su potisnuli branioce, monstrumi su dohvatili noževe i ugarke i rastrčali se po vraneško-premćanskim selima, a sve uz aminovanje Šemsi-paše, sve je predato ognju i maču. Njegova strategija je bila politika spržene zemlje. Kako je zauzimao koje selo, Šemsi-paša ga je ognju predavao. U toku borbi, i kada je potisnuo ustanike preko Tare, popalio je sledeća sela: Stožer, Barice, Prošćenje, Brezu, Gorice, Brezu, Vodno, Maoče, Podborovu, Borovu, Kotlajiće, Krupice, Premćane, Vaškovo i druga sela i zaseoke do kojih je došao. Spaljene su kuće i sve u njima što se našlo i što je za život sirotinji potrebno bilo. Imovina je pljačkana, paljena i beskorisno uništavana. Od srpskih kuća i ognjišta napravljena su zgarišta, što nije moglo izgorjeti, dalo se srušiti. Pored paljevine sela i uništenje imovine, zaplijene stoke, turska vojska je počinila grozne i svirepe zločine nad nejači, ženama, djecom i starima. Zulumi su nečuveni i nezapamćeni, zločini i svirepost grozni i užasni. Pojedini slučajevi su stravični da se pri kazivanju čovjeku krv u žilama ledi. Najstravičniji zločini napravljeni su u Stožeru, možda zbog toga što je tu bilo žarište bune. Turska vojska nije poštovala, ni štedjela obraz žena i djevojaka. Sva nejač koja nije uspjela i nije mogla pobjeći bila je na svirep način, onaj pravi zločinački, ubijana i klana. Ponašali su se kao najkrvoločnije zvijeri, čojstvo su izgleda mjerili po broju silovanih žena i zaklane djece.


(Nastaviće se)

---