-PIŠE: BORIVOJE ĆETKOVIĆ

Srbi i Hrvati, dva ključna naroda za opstanak Jugoslavije, žive odvojeno – vjekovima ih razdvajaju istorija i crkva. I ne samo Srbi i Hrvati već i drugi južnoslovenski narodi, stoljećima su živjeli odvojeno. Inače, svim južnoslovenskim narodima je istorijski kodirana podvojenost, separatizam – kada su došli na Balkansko poluostrvo vizantijski pisci ih vide kao zavađena, sukobljena plemena, bez državotvornog smisla – tu njihovu zavađenost koristili su kroz čitavu istoriju strani neprijatelji. Riječ je, dakle, o pojavama dugog vremenskog trajanja.

U vrijeme socijalizma veličani su i partija i njen vođa – isticana je njihova odlučujuća uloga u istorijskim zbivanjima tokom Drugog svjetskog rata, u našoj socijalističkoj revoluciji i u izgradnji demokratskog socijalističkog društva. Njena istorija je i ujedno istorija Jugoslavije.

U uspjehe joj je pripisivano da su „narodi i narodnosti zahvaljujući KPJ, odnosno SKJ ne samo izborili i očuvali svoju nezavisnost, već i ostvarili duboki društveni preobražaj, obezbijedili razvitak kojem nema premca u njihovoj prošlosti i postigli veliki ugled u svijetu“.

Danas se Jugoslaviji i socijalizmu sudi – popljuvan je ne samo praksis tog društva, već se zatiru i ideje slobode, socijalne pravde i stvarne demokratije.

Početak KPJ je slavan – ta njena borba protiv buržoaskog ugnjetavanja naroda. I njen otpor fašističkom okupatoru i domaćim kvislinzima u NOP-u zaista je bio herojski, da bi na vrhuncu njene moći, osvajanjem apsolutne vlasti, ubrzo nakon oslobođenja, počela da tamni njena slava.

I jugoslovenski komunisti, njihov partijski i državni vrh, iskusili su istinu staru koliko i Platon, da ljudske želje i ideali ne leže u istoj ravni sa njihovim ostvarenjima. Porazi su počeli kada su se komunisti suočili sa samima sobom, zaboravivši da je komunizam slobodarski, emancipatorski pokret, a ne stanje.

Akademik Mihailo Marković, inače i sam pripadnik KPJ i učesnik NOR-a upredio je SKJ sa Pašićevom radikalnom strankom.

„Narodna radikalna partija“, prema mišljenju ovog istaknutog jugoslovenskog i svjetskog filozofa, „koja je imala vrlo napredan program, s mnogim socijalističkim elementima, pretvorila se u Pašićevu vladajuću partiju, a zatim u Stojadinovićevu `jerezu`“. I KPJ, koja je u „početku privlačila sve što je bilo pošteno, slobodoumno i pravdoljubivo, pretvorila se na kraju u gigantsku, vladajuću Titovu partiju“.

KPJ su, kao i državu koju je ova partija stvarala, razbili s polja zapadni centri moći i iznutra nacionalisti, separatisti, kosovski secesionisti i „komunisti“ – nacionalisti čija je crvena boja još od prvih godina poslije rata počela da blijedi – nacionalno je konačno početkom devedesetih odnijelo pobjedu nad klasnim.

Partije i države nema, ali su ostale ideje slobode, socijalne pravde, bratstva – ostala je pokretačka snaga u stvaranju humanijeg, pravednijeg i racionalnijeg društva. Ako je smisao života u borbi (kako je učio Marks) nema mirenja sa društvom u kojem milioni ljudi umiru, nemaju šta da jedu, (žive paćenički), dok manjina umire jer jede više nego što treba – žive u luksuzu.

U istoriji nema poslednje stranice. Fukujama nije u pravu – kraj istorije ne postoji.


(KRAJ)

---